Sve preko rijeke, šume i planine Zec

U dogovoreno vrijeme tog jutra pred stadionom se skupilo društvo od jedanaestoro nas koji smo osobno željeli upoznati Zec-planinu. Žuti kombi i jedan mali auto, dovoljno puno da bude zabavno a opet dovoljno malo da bude dinamično. Kao adute za dobar dan na planini u startu smo imali ugodno oblačno vrijeme i dobro raspoloženje. Svakodnevica je ostajala negdje u stanovima i ulicama od kojih smo se sve više udaljavali, dan nam je otvarao vrata u nesvakodnevno. Kod Salakovca zastoj, već se formirala duga kolona zbog teške nesreće koja se rano jutros dogodila u tunelu. Čekamo. Razgovaramo. Kroz razgovor se upoznajemo. Naime, prvi put na planinu idemo u ovom sastavu. Nakon nekog vremena javlja se bojazan da ćemo prilično kasniti, predlaže se promjena plana, uspon na planine koje su bliže, i sl. stvari koje, uz vijesti o stradalima, okrnjuju onu kristalnu kocku vedrine u kojoj se zrcalilo naše jutro. Ipak ne odustajemo i nakon sat i pol čekanja nastavljamo put prema Makljenu i Uskoplju.
Oko 9h, kod skretanja s magistralnog puta M16.2 na lokalni put za Privor sa zaseocima Dobrošin, Boljkovac i Voljevac našli smo se s vodičem Mirsom koji je čekao s džipom tako da smo mali auto ostavili na sigurnom a putovanje makadamom uz Vrbas nastavili žutim zmajem i džipom. Jutro u bosanskim selima bilo je tmurnije i hladnije nego u Mostaru ali s nama je u te skrivene predjele dolazilo i sunce. Uz put zova se okitila bijelim štitovima, Vrbas se puni potocima koji pristižu iz šuma, a na strmim njivama uz put kosci ritmičnim kontroliranolabavim pokretima vješto slažu otkose. Ušli smo u neki drugačiji svijet. Tu i tamo naišli bismo na zadimljene kupole ćumurana u kojima se pravio drveni ugalj.


U katunskom naselju Luke (oko 1500mNv) koje, osim dima koji je sukljao iz jedne ćumurane, nije davalo znakove života, ostavili smo auta i odatle krenuli pješice uzbrdo, preko pašnjaka prema izvoru rijeke Vrbas. Pašnjaci probuđeni našim koracima mirisali su na majčinu dušicu čiji miris se miješao s mirisom kravlje balege. Lijepim bojama cvjetova na svoju prisutnost ukazivale su potočnice i maćuhice. Pozdravljamo čobane koji se žale na zahlađenje i penjemo se uz Vrbas koji, kako smo bliže izvoru biva sve slabašniji, da bismo na cilju ugledali tek mali curak ni po čemu naročito zanimljiv osim po činjenici da je tu korijen rijeke čuvene po teferičima u njenoj dolini i kanjonu koji izaziva divljenje.


Okrećemo desno i penjemo se na pašnjacima pokrivena prostranstva Kotlovog dola (1600mNv) s kojeg se otvara vidik na Fojničke Katune u podnožju Matorca slijeva i na poljanu s katunima pod vrhovima Zeca i Zečje glave. Pod nogama tepih od trava i borovnica, uživamo u hodu i vidicima. Bije nas vjetar pa ubrzavamo korak. S Kotlovog dola ulijevo se spuštamo stazom (nekih stotinjak metara vertikale, ili manje) od kamena i trave do prevoja s kojega imamo četiri divne perspektive: pogled odozdo na Kotlov do koji je krasna slika zelene strane prošarane bijelim kamenom, pogled na Fojničke Katune, pogled na Gromilu (jedan od vrhova Matorca) i ogromnu hrpu kamena na njoj (Vran kamen 1902 mNv), te preko poljane pogled na Zec i Zečju glavu. Nastavljamo istim pravcem, ovaj put smjer uzbrdo, cilj nam je Gromila i vrh Matorca (1937mNv)! Srce uzbrzava, disanje je glasnije, ali vjetar pomaže rashlađujući nam lica.


Gromila se pred našim očima ukazuje kao fascinantan prizor ogromnih kamenih gromada pokrivenih lišajem oku vrlo ugodne žutozelene boje. Izuzetno lijepo, posebno i jedinstveno. Samo za ovaj prizor vrijedilo je doći. Kamena klupa s koje puca pogled na prostranstva šumama pokrivenih planina. Da sam sama ovdje bih ostala bar nekoliko sati, ali nisam, tako da nakon slikanja među gromadama, idemo dalje prema vrhu, opet tjerani vjetrom preko pašnjaka. Obrazi nam bride, pluća i srce hvataju mirniji ritam, jer uspon je sad blaži. Lijepo nam je, svako uživa na svoj način uklapajući se u cjelinu. Jedan dio grupe, isprovociran kruljenjem crijeva ostaje ručati na Gromili a drugi dio se utabanom stazom koju smo već prošli vraća do prevoja. Ručak i odmor uz Mirsine priče o Vranici. Primijetivši nas, s poljana nam prilazi krdo krava, sve ljepša od ljepše. Crne, smeđe, riđe, mlade i one starije, sve zdrave, čiste i zaobljene. Čobani su ih ukrasili zvonima pa izgledaju kao s omota čokolade. Znatiželjne su, zagledaju nas s odstojanja. Zastanu, pasu, pa idu dalje. Znatiželjni smo i mi, prilazimo im i slikamo se s njima. Bojažljive su, treba vremena da se naviknemo jedni na druge, a vremena nema.

I tako, krave odlaze svojim putem prema Fojničkim Katunima, a mi natrag na Kotlov do odakle ćemo na Zec. Na Kotlovom dolu se sjetim da sam zaokupljena kravama zaboravila naočale na prijevoju. Srećom među planinarima uvijek ima džentlmena pa se Boris drage volje vraća po naočale dok mi ostali odmaramo promatrajući okolinu. Mirso stalno snima, šta li samo radi s tim silnim snimkama? Odjednom, niotkuda čovjek u autu. Zanimljiv prizor na ovim visinama. Boris stiže i nastavljamo prema Zecu. Sve planine u tom dijelu Vranice su nekako zaobljene, kao lubanje, i pokrivene pašnjacima pa su vrlo pitoma slika ugodna oku. Čovjek poželi potrčati po tim prostranstvima obraslim travom, vrijeskom, borovnicama i brusnicama.

Zec se okitio bijelim zvoncima kojih ima svuda oko nas. Neupadljivi cvjetovi koje ipak ne možeš ne uočiti. Vele da je to endemska vrsta karakteristična za ove planine. Sa Zeca se spuštamo do šumskog proplanka u kojemu planiramo malo duži odmor, bar pola sata, prije uspona na Gunjaču. Odmori na ovom pohodu su kratki jer je tura takva da se penjemo pa spuštamo, pa penjemo, pa spuštamo, pa hodamo uravno, tako da se tijelo uspije odmoriti i bez zaustavljanja. Proplanak je savršen za roštilj. Divna bukova šuma oko nas, travnata podloga pod nama, nebo, na kojemu su oblaci dobili konkretne forme, nad nama. Baš imamo sreće s vremenom. Sunca ima, ali tek toliko da nam bude ugodno i da boje budu ljepše. Vjetar je utihnuo, pirne ponekad tek da nas podsjeti da smo u planini. Divota!


Najviši vrh Vitreuša (1919mNv) sav je obrastao u borovnice i brusnice između kojih se zavukao i neprimjetno spava islandski lišaj. – Zavirite, zagrebite, naći ćete ga! – govori nam Mirso. S Vitreuše se strmom padinom kroz borovnjake (brusnica je manje) spuštamo do poljana ciljajući putem između dvije lokve, bliže manjoj. Opet majčina dušica, ugodni vjetrić i mekano sunce koji zajedno čine dan savršenim i urezuju se u sjećanje. Vedrana i ja beremo majčinu dušicu i čavrljamo čekajući Tea koji je zanesen oblacima i drugim prizorima koji su mu zaokupili pažnju zaostao daleko iza ostalih. Nije nama loše, dajemo mu vremena jer sunce je još visoko a predio je divan. Odatle se putem koji samo Mirso zna (a taj o Vranici stvarno zna) kroz bukovu šumu spuštamo na osunčani proplanak na kojemu se s lijeve strane u daljini vidi dim ćumurane u Lukama. Tu smo. Pred nama lepiricama ograđeno veliko krompirište, krompir je tek niknuo, i u njemu jedan stari čovjek okopava te dragocjene biljke. Nekako sporo se njegova motika diže od zemlje i bezvoljno pada na nju. Reklo bi se da taj jedan redak kopa cijeli dan i da ne kani danas dovršiti posao. Slika govori puno više od riječi.


Nasmijana lica, oči pune slika, duše pune ugode, samo trbuh prazan. Trenutno stanje koje smo popravili uštipcima i sirom u etno selu Menjik kako bi sve, baš sve, bilo potaman.
Rastanak s Mirsom, on desno, mi lijevo, čarolija je uskoro gotova, za sat i pol žuta kočija pretvara se u tikvu, a mi se vraćamo pepelu svakodnevice. Nadam se, ne zadugo!

Dragica Lupić

(fotografije ustupili: Zoran Jurišić, Branimir Arapović i Ermin Koso)