2. izlet planinarske škole – Pustolovni dan na Veležu

Nedjelja je. Željno iščekivani dan mog prvog izleta s planinarskom školom. Alarm zvoni, šest je sati. Ja ustajem kao da je podne, već ispunjena veseljem prije samog uspona na planinu koja se nalazi istočno od grada Mostara, planina Velež.
Zatim slijedi ispijanje kave, koja je nezaobilazni dio mog jutra, spremanje ruksaka i već sam pred vratima. Dolazak na mjesto okupljanja pruža divan pogled na 50-ak mladih ljudi koji su puni energije i želje za novim pustolovinama. Polazimo, a neki moraju stajati jer je bus prekrcat. Sigurno im nije bilo ugodno stajati, no svakako je lijep osjećaj vidjeti toliki broj mladih ljudi koji su odlučili provesti nedjelju u planini i vidjeti Mostar iz druge perspektive. Dolazimo u selo Šipovac koje se nalazi na 850 mNv, odakle kreće naša pustolovina – put u nepoznato. Znam samo da trebamo stići na vrh Brasina koji se nalazi na 1897 mNv i da uspon traje oko tri sata. To je odlika koju volim kod planinarenja, otkrivanje nepoznatoga, savladati sebe i izazove koji se nalaze na putu do vrha. Na početku staze put nije bio zahtjevan, a i vrijeme je bilo na našoj strani. Budući da je Velež planina krša, sunce bi nam otežavalo put, no zahvaljujući oblacima put je lakše svladan. Osvajajući manje uspone, divila sam se pogledu koji me okruživao, rijetkim pašnjacima, kršu te svoj toj golotinji po čemu je Hercegovina poznata. Miris trave, prirode jest upravo mamac koji te tjera naprijed da otkrivaš ljepotu koju ti pruža planina. Nakon sat vremena hoda dolazimo do većeg uspona i po meni najnapornijeg dijela staze. Taj uspon je upravo bio izazov gdje sam iskušavala sebe i svoje sposobnosti. Možda nije ugodan dio staze, no svakako vrijedi zbog pogleda na dolinu iza sebe nakon pređenog puta. Već se nalazim na polovini puta. Umor polako počinje nadolaziti, no nema odustajanja, nego željno se susrećem s novim izazovima. Nakon svladavanja većih uspona, dolazim do makadamskog dijela staze koji vodi ka vrhu. Uz opuštajući dio staze nas počinje pratiti nemilosrdan vjetar do samog vrha. Nakon dva i pol sata nalazimo se na vrhu Brasina. Ispred mene se prostire nestvarna slika. Veličanstven pogled na vrhove Prenja prošarane snijegom te Rujišta koji je prekriven zelenilom, dok je s druge strane predivan pogled na naš Mostar, na kanjon Neretve, te upravo zbog ovakvog pogleda je vrijedio svaki trud do osvojenog vrha. Pravi užitak je biti na vrhu s očaravajućom slikom ispred sebe koju samo priroda može dati.

Ipak, uz nemilosrdan vjetar koji je bio protiv nas, nisam mogla uživati u potpunosti. Polako je već počinjalo biti hladnije, što je govorilo da je vrijeme za povratak. Nakon sat vremena uživanja krećemo istom stazom do autobusa. Povratak je imao svoju draž jer je predivan pogled sad bio ispred nas, što je upotpunio ljepotu same staze. Uz svladavanje kamenja, strmnih dijelova staze nakon dva i pol sata se nalazim kod autobusa. Neopisiv je osjećaj uspona koji je sada iza mene. Čekajući ostatak ekipe, iščekujem povratak svome domu kao i kavi koja bi mi upravo dobro došla. 🙂
Tekst i fotografije: Darija Zelenika