14. Opća planinarska škola & Crvanj
Kada smo najavili izlet iznenađenja u ovogodišnjoj Općoj planinarskoj školi, javilo se puno upitnika iznad glava polaznika, ali i jaaako kreativnih pokušaja izvlačenja točnog odgovora – točnije planine. Bilo je tu svakakvih predviđanja, pa i onih koji će se kasnije pokazati točnim, ali da ne duljim…
Već uobičajeno, kao i proteklih pet vikenda okupljamo se kod stadiona pod Bijelim brijegom i spremamo se za polazak na planinarski izlet. Informacija koju dijelimo sa polaznicima jeste ta da se vozimo do Nevesinja, gdje se sačekujemo i u koloni nastavljamo do odredišta. Neki su odmah prokužili, neki malo iskusniji su i guglali, a neki su se pak prepustili izazovu iznenađenja i odlučili samo uživati.
Oko 10:00 stižemo u selo Prkoviće i ispred zadnje kuće u selu, kod domaćina Neše, ostavljamo auta te se spremamo za polazak na planinu Crvanj. Priča kaže da je ime nastalo od ucrvanog snijega koji bi se u vrtačama zadržavao i čitavu godinu.
Iz Prkovića staza vodi travnatom padinom, gdje se tu i tamo naziru ostatci stare staze utabane tisućama ovaca koje su nekada preplavljivale ovu stočarsku planinu. Planinarska staza nije markirana, ali zbog preglednosti travnatog terena orijentacija nije problem, a tu i tamo nađe se koja kamena kupa ili ćurak. Staza na kratko presijeca gustu bukovu šumu, a nakon nepunih sat ipo hoda stižemo na lokalitet Močila, mjesto gdje su nekada stočari obitavali sa svojim stadima i gdje se i sada nalaze ostatci stočarskih stanova – katuna. Iako na najvećem dijelu planine prevladavaju blage ili malo strmije travnate padine i mnoštvo vrtača, promatrajući one strme padine planine ispred sebe uočavamo fascinantne oblike koje je priroda izbrusila.
Uz pauzu i grupiranje, nastavljamo naš put prvo na izvor Močila, pa zatim jugozapadnom padinom i prema najvišem vrhu Crvanj planine. Posljednji dio uspona iz travnate prelazi u siparastu padinu i uz stalno šibanje vjetra na vrhu smo nakon 3 i nešto sata od polaska. Na vrhu susrećemo dosta planinara, te se smještamo u zavjetrinu i pravimo predah.
Sa Zimomora pogled dopire do svih najviših planina, u prvom planu Zelengore, Maglića, Volujaka, zatim Treskavice, Visočice, Bjelašnice, Prenja i prvog susjeda Veleža, a prema Morinama je beskrajni prizor od vrtača.
Zimomor je kao i Crvanj zanimljiv naziv. Pročitah da je zato što (u)mori i ljeti i zimi, ljeti od nesnosne vruće i užeglog kamena, a zimi od mećave i mraza. Druga pak priča kaže da zimi mraz i mećava pomore sve živo što se zadesi pa zato Zimomor, aj ga znadni. 🙂
Na Crvnju je sve nekako smireno, tajanstveno i tiho. Dobro možda smo taj dan tišinu i mi narušili, prijem! 🙂 , ali planina puna pašnjaka i travnatih padina izazvala je divljenje i poštovanje. Izabrali smo najljepše vrijeme za posjet ovoj planini – ni prevruće ni prehladno, a vode i vegetacije taman. Očito je da će mnogima Crvanj u sjećanju ostati kao pitoma, pristupačna i blaga planina. Iako vrh na kojem se stalno sudaraju vjetrovi i odmjeravaju snagu je prilično kamenit i siromašan vegetacijom uopće, u podnožju planine su pašnjaci, sela i ljudi od planine puni velikodušnosti i dobrodošlice za svakog putnika – planinara. To se vidjelo po našem domaćinu koji nas je i u povratku sačekao, te svima ponudio okrjepu i čašicu razgovora.
Pitam se hoće li neki od naših budućih visokogoraca, alpinista, trail-trkača i vodiča imati isti osjećaj slijedeći put kada posjete Crvanj, npr. u kolovozu kada trava bude spaljene od žege, a potoka na Močilima nema, ili kada u veljači zima pokaže svoje zube i minuse pa vjetrovima odbija i tjera sve posjetitelje.
Ali upravo je to Crvanj i planina, svaki uspon je nova perspektiva i novo iskustvo, koje nas gradi i osnažuje a prema dojmovima nakon izleta sigurno je jedno – na Crvanj ćemo se vraćati.
