VELEBITE, VILOVITO STIJENJE

Mia Hojlaš

Mia Mjesto radnje: Južni Velebit
Vrijeme radnje: 25., 26. i 27. rujna 2015.
Tema: istraživanje prirodnih ljepota južnog Velebita
Ideja: uživancija
Likovi: Dragica (vođa puta), Miro i Zoka (iskusni planinari), Marko, Capucine i Mia („novi kolači“)

Radnja počinje ispred stadiona pod Bijelim brijegom u 6:00. Unatoč najavljenom lošem vremenu sastalo se šestero ljudi, od kojih se neki poznaju malo ili nimalo, da sljedeća tri dana provedu skupa. Vjerovali ili ne!
I krećemo. Kako smo se približavali prvom odredištu, selu Ljubotići, vrijeme se poboljšalo, a poslije kave, rakije i domaćih kolača kod gospođa Marice i Mladenke, i naše raspoloženje također. Uz okrepu gratis je došlo i par savjeta za one koji će se okušati u istraživanju Velebita. Jedan od njih je „Ako ideš polako stići ćeš prije“, koji naše „vrhovne vođe“ naravno nisu poslušale.
Počinje uspon, najprije po kršu, pored mirila, zatim kroz prekrasnu šumu i na kraju još ljepšu livadu sve do Tatekove kolibe na Stapu, a sve za nekim gladnim medom koji voli drenjine. Neke su boljele noge od novih čizama, nekima su smetali štapovi koje prvi put koriste, ali bio je potreban samo kratki odmor i olakšavanje torba i krenuli smo dalje. Novo odredište – prirodni fenomen Čučavac, stijena koja svojim položajem prkosi gravitaciji. Nakon photo session-a ekipa se podijelila na one vrijedne, koji će zapaliti vatru i pripremiti večeru, i one neumorne (i jednog malo manje umornog „novog kolača“) koji će pokušati popeti se na još jedan, za sada čini mi se bezimeni, kuk. I uspjeli su, iz drugog puta. “I samo ravno gore”. Za onakav pogled kao nagradu isplatilo se podnijeti i koju modricu koju je netko moooožda zaradio putem. Na putu natrag brzinski obilazak kapelice sv.Ante gdje se i dalje svake godine održava misa, pa u kolibu gdje već gori vatra i ostatak ekipe željno čeka večeru. Koja idila, provesti noć u toploj kolibici u planini. Nije ni čudo da su nam se uskoro pridružila još dva planinara, Mladen i Tomislav, u stvari je čudno što se nismo borili za mjesto u kolibi. Vjerojatno je vremenska prognoza u tom slučaju igrala za nas. Mogli smo pričati i smijati se do ujutro, ali valjalo je sutra nastaviti dalje, pa smo se uskoro svi zavukli svako u svoju vreću i zaspali.
Drugi dan, novi cilj – Rujno! Naša prva stanica – Stapina, još jedno čudo prirode koje fascinira i veličinom i oblikom. Onda dalje kroz šumu, pa krug po krškom labirintu, Kamenoj galeriji, i ljepšim putem nazad na stazu. Pred ciljem dolina koja, činilo se, nema kraja. A noge bole. Zato nam je naš vođa puta u Velikom Rujnu osigurao idealno mjesto za odmor, slatka mala velebitska kuća i još ljepši doček od strane njenih vlasnika, Koića. Tu smo prikupili snage za još jedan pohod za taj dan, Bojin kuk. Korak po korak, stijena po stijena, popesmo se i na taj vrh, onda drugim putem nazad (malo na dvije a zbog naleta vjetra malo i na sve četiri) spustismo se u sigurnost šume pa trk u kućicu prije mraka. Topla večera i spavanje u krevetu sa mirisnom posteljinom, tko bi rekao da je za sreću dovoljno tako malo.
I još jedan dan i novi izazovi, ili bolje da kažem uživancija u Nacionalnom parku Paklenica. Kroz bukovu šumu do Ramića dvora, onda naglo uzbrdo pa hop-hop po stijenama na Anića kuk, pa naglo nizbrdo i niz rijeku do mora.
Znam, nedostaje mi opisa prirode, šuma, livada, pogleda… Ali što god napišem neće vam moći dočarati pogled sa Anića kuka, ili izvore vode u stijenama, „noževe“ kroz Kamenu galeriju, ili idilu napuštenog Malog Rujna, ili plato ispod Bojinog kuka, livadicu usred stijena kao stvorenu za kampiranje, velebitski vjetar u krošnjama bukvi, ili … Zato, idite i doživite.

Naš izlet u slikama