PRENJATI SE MORA!

Tekst: Ana Perić
Fotografije: Zoran Jurišić
P4„Kampanju“ za posjet Prenju počela sam danima prije izleta. Naime, prošlih tjedana svi moji planovi za planinarenje neslavno su propali, a ja sam lagano postajala nervozna. Bilo je krajnje vrijeme za odlazak na planinu. Za taj vikend najavljena tura preko Čvrsnice bila je jako primamljva, no s obzirom na neaktivnost u zadnje vrijeme činila mi se prevelikim zalogajem. Od trenutka kad sam saznala da sam slobodna za vikend, negdje u ponedjeljak, počela sam sazivati kolege planinare s istim pitanjem: „A gdje ćemo za vikend?“ Odgovori su uključivali „Ana, radimo u subotu“, „Ana, vruće je“, „Ana, idi na more“, ali ja sam znala da moram u visinu, pa makar izdahnula na Strmenici! Planina čovjeku pruži neki duševni mir, neki spokoj o kojem sam u ovih dvije i kusur godina postala ovisna i mislim da ga se nikad neću biti spremna odreći. U utorak je lobiranje nastavljeno, u srijedu na sastanku društva je pao okvirni dogovor, a u petak popodne potvrda: subota je rezervirana za veličanstveni Prenj.
Uvjek mi je bilo zanimljivo kako se ja, velika spavalica, tako lako probudim u cik zore kad se ide u planine  (inače, za buđenje na posao angažiram tri budilice i dva čovjeka od krvi i mesa, za svaki slučaj). Tako je bilo i ovu subotu u 5:10 ujutro. Dok sam išla prema stadionu, mjestu gdje sam se sastajala sa svoja tri suputnika, sretala sam rijetke ljude podijeljene u dvije skupine – one koji su, tek ustavši, puni energije vrijedno radili i one koji su iz noćnog provoda umorno hodali prema najbližem krevetu. Čini mi se da su me i jedni i drugi gledali istim začuđenim pogledom „A gdje ćeš ti zorom takva?“, ali meni nije bilo važno. Kad smo stigli na Rujište, polaznu točku našeg puta, sunce se lagano probijalo kroz visoke bijele oblake, kao kroz kakvu svilenu zavjesu. Složno smo zaključili da je dan idealan za planinarenje. Put do planinarske kuće na Bijelim vodama prošao je poprilično brzo – staza čitavim putem vodi kroz gustu šumu zbog koje čovjek može pomisliti „A tko je to ugasio svjetlo?“ Ovu zimu Prenj sam posjećivala više puta i navikla sam na onu snježnu bjelinu i čistinu, na onu njegovu surovost. Sad mi se učinio toliko različit – sav zelen, nabujan i rascvjetan. Ipak, prepoznavala sam dijelove puta i kad sam stigla do dvije velike stijene kao s neba bačene kraj staze, znala sam da je odmor odmah iza brežuljka. Na improviziranim klupama kraj kuće na Bjelim vodama napravili smo pauzu za lagani doručak, u blizini iz bunara obnovili zalihe pitke vode te se dalje udolinom uputili prema našem cilju, vrhu Otišu. Putem sam se divila Njegovom Veličanstvu Prenju – mekanim zelenim livadama, surovim vrhovima kojima sam bila okružena, gustim šumama i stijenama. Slično kao i pred kućom na Bijelim vodama, negdje kod račvanja puta prema Zelenoj glavi i Otišu te Jezercu nalaze se dvije ogromne stijene, tako prikladno neprikladne u naoko pitomoj udolini koje su mi uvijek bile najveća fascinacija. Kao da ih je sam Bog tu postavio i rekao „E baš mi se ovdje sviđate, ovo je odsad vaše mjesto.“ Kad god idem na Prenj željno ih očekujem i uvijek im se obradujem. Putem do našeg cilja, vrha Otiša, prošla sam kroz poznate predjele koji su me, ovako zeleni, tek po nekim sitnicama podjećali na onaj zimski krajolik od prije par mjeseci. Sunce nas je još uvijek štedilo, a vjetar olakšavao uspon, te se činilo da smo se za tren oko našli ispod sedla koje s jedne strane vodi na Zelenu glavu a sa druge na Otiš. Moja tri suputnika bili su odlučni popeti se na Otiš, a ja sam baš htjela na Zelenu glavu! Iako su me putem na moja zapitkivanja da ipak promijenimo cilj, umirivali onim „Ajde, vidjet ćemo kad dođemo tamo“, znala sam da nema ništa od toga. A onda mi se sreća osmijehnula – u daljini smo vidjeli skupinu planinara koji su se također penjali prema sedlu iz pravca kuće na Jezercu. Kad smo ih sustigli pred sedlo, dogovorili smo se da idem s njima na Zelenu Glavu, dok su kolege otišli na Otiš. Radilo se o grupi Zeničana koji su došli iz pravca Crnog polja. Nakon kratkog penjanja po stijenama potpomognutog pokojom sajlom, stupili smo na 2155 m visok vrh. Pogled je bio fantastičan! Gdje god se okreneš samo vrhovi, doline i zelenilo. Otiš je udaljen par stotinjaka metara od Zelene Glave, tako da su se likovi mojih prijatelja jasno vidjeli. Na vrhu sam popila kavu i podijelila kolače sa novim prijateljima i nakon krakog odmora uslijedio je silazak. Ponovno sam se sastala sa svojim društvom i, da ne bismo ponavljali put kojim smo došli, okrenuli smo prema kući na Jezercu – samom srcu Prenja. Na putu prema Jezercu dočekao nas je neotopljeni snijeg, no, opasnosti nije bilo i prepreku smo svladali bez većih problema. Sad već sunce više nije bilo tako milosno i poprilično je peklo, pa smo se pri dolasku na Jezerce, nakon posjete jezeru i obnavljanja zaliha vode na izvoru, odlučili skloniti u hladovinu kuće. Nismo je zatekli praznu – u njoj je bio par ljudi koji su upravo pošli penjati jedan od obližnjih vrhova, a za našeg odmora iz pravca Crnog polja došla je i još jedna veća skupina koja je tu namjeravala prenoćiti. Zaključila sam da je ove subote na Prenju prava gužva! Put smo nastavili uz sate zemljopisa: naučila sam i šta je Kopilica i gdje je Sivadija, vidjela sam Osobac s jedne, a Zubac s druge strane, hodala sam prekrasnim Lasnim dolom i prošla kraj Zupčeva vrela, prešla preko prevoja Prijevorca odakle su se jasno vidjele stijene Orlinke u daljini, i sišla opet u dolinu Bijelih voda. Zadnji dio našeg puta, od Bijelih voda do Rujišta, kao i 10ak sati ranije,vodio je kroz gustu šumu što je bilo upravo ono što nam je trebalo nakon nemilosrdnog hercegovačkog sunca. Pri povratku smo odlučili popiti pivo u izviđačkom domu (nakon 32 kilometra hodanja po suncu hladno pivo je jedino što vam treba, vjerujte mi) nakon čega smo se vratili u vrevu vrućeg mostarskog betona. Zaspala sam napunjenih baterija, sretna i zadaovoljna s mislilma „A gdje ću idući vikend?“

P1

P2 P3 P4 p5 p6 p7