Prvi posjet Veležu
Tekst: Anđelka Mijatović Lasić
U subotu, 27.06.2015., uputili smo se na jedan od rjeđe posjećenih vrhova planine Velež, Brasinu. Ovaj tip „izleta“ bio je s moje strane nadahnut prije svega znanstvenim interesom prema bogatstvu endemične i reliktne flore centralnog dijela Dinarida. U botaničkoj literaturi hercegovačke planine se spominju kao vruće točke bioraznolikosti (biodiversity hotspot), ali unatoč tome relativno je malo literaturnih podataka iz te oblasti, naročito onih novijeg datuma. Činjenica da nešto tako vrijedno stoji neistraženo probudilo je u meni ideju da počnem malo dublje istraživati. Jedno je vodilo drugom i tako sam došla do spoznaje da je jedini način prihvatiti izazov i zaputiti se na jednu od najbližih planina, Velež, i istražiti je. Ono što mi je se do prije desetak dana činilo prilično daleko i nedostižno počelo se nekim slučajem sasvim spontano realizirati. Zahvaljujući ljubaznom i toplom dočeku u HPD Prenj 1933 i ponuđenoj pomoći od strane nekoliko njegovih članova-vodiča dogovorili smo da u subotu, 27. 06. pođemo na Velež.
Naše polazište bilo je ispred stadiona Zrinjskog u 7:00 sati. Autom smo se odvezli do sela Šipovac u Podveležju odakle i započinje naš pohod u osvajanje vrha Brasina. Penjanje smo započeli probijajući se kroz guste dračike, a sve pod vodstvom odgovornog vodiča Mirele koja je s lakoćom pronalazila obilježja koja nas upućuju kojim putem krenuti ili kako to planinari nazivaju „markacije“. Vrijeme je bilo sunčano s puno vjetra koji nam je izvrsno prijao u tim trenucima. Ubrzo smo izašli na zaravan Poljice, gdje smo naišli na prizor stotina ovaca koje pasu bogate travnjake pod budnim okom čobana, a koje na okupu drže psi tornjaci. Posvuda okolo beskrajni kamenjarski pašnjaci na kojima jednolično leluja ovsik i vlasulja na blagom povjetarcu, dok se između njih stidljivo pojavljuju crveni vrijesak, različak, majčina dušica, čistac i druge mirisne biljke, jednostavno te mameći da ih gledaš i uživaš. Tu nam se ubrzo priključio još jedan putnik, simpatični pas Šaro, koji nas je vjerno pratio do samog vrha i natrag. Nakon što smo prošli Poljice započeo je uspon. Pogled prema vrhu Brasina ostavio me je bez daha. Prva pomisao mi je bila: ma nema šanse da ću se popeti na sami vrh! Međutim metar po metar, korak po korak lako su odmicali a Mirela je svojim uvjerljivim glasom razbijala moje sumnje govoreći: „čini ti se, sve je to samo u glavi.“ Ubrzo je uslijedilo moje oduševljenje jer mi je ovaj ljuti hercegovački krš svakim korakom prema vrhu polako otkrivao ono najvrijednije što ima. Purpurni kokotić (Delphinium fissum), crvenolisna ruža (Rosa glauca), oštrica (Oxytropis dinarica) stidljivo su provirivali skoro iza svakog kamena. Dok se prekrasno modro lasinje (Moltkia petraea) nježno izvijalo na stijenama. Došavši do skloništa uslijedila je pauza. Preusmjerivši pogled sa biljnog svijeta na širu okolinu, po prvi put sam pogledala ono što nas je okruživalo, veličanstveni krški masivi u svojoj surovosti sa smaragdnom Neretvom koja se lukavo probija između njih, u dolini. Tad mi je bilo jasno što je to što ljude tjera da se ponovo vraćaju u planinu. Mir, radost i duševno zadovoljstvo koje možeš doživjeti samo tu, spoznavši da si dio toga.
Krenuli smo dalje prema vrhu, strmom i sočnom mirisnom livadom do makadamskog puta. Dalje se počeše pojavljivati prave Veleške ljepotice jedinstvene u svojoj netaknutoj oazi. Bijeli stolisnik (Achillea clavenae) i cjelorubi karanfil (Dianthus integer) kao da su se stopili s kamenom u neviđenoj simbiozi, dok se zvončić (Campanula hercegovina) i dalmatinsko zvonce (Edraianthus dalmaticus) zavodljivo šepure svjesni svoje ljepote. Na samoj stazi šarmantna osinica (Dryas octopetala) nam pokazuje smjer za dalje, a iz kamenih gromada dočekuju nas cijele populacije mišjakinjice (Minuartia graminifolia). Napokon na 1869 m. n. v. srećem ono zbog čega sam i prevalila ovako naporan put, modro zvonce (Edrainathus serpyllifolius). Vidno zadovoljna idem dalje sretna što sam se upustila u ovu avanturu. Napokon nakon sat i pol hoda stižemo i na sami vrh pod imenom Brasina, gdje su ostaci srušenog releja. Dovoljno je reći: nezaboravan pogled, kamen, nebo, planinski vjetar, mir i zadovoljstvo jer smo uspjeli! Znam samo da ovo nije moje posljednje penjanje, nastavljam dalje.
Hvala puno Mireli, izvrsnom vodiču i gosp. Branku na zanimljivim pričama i šalama. Posebno hvala i onima koji su me motivirali da se upustim u ovu za mene nezaboravnu avanturu!