ISPOD NEBESKE KAPE – PRENJSKA KAPA

Tekst: Zoran Bošnjak
Fotografije: Zoran Jurišić i Zoran Bošnjak
0VK2Subota na kraju lipnja bila je planirana za planinarsku poslasticu- Veliku kapu, vrh Prenja visok 2004m kojeg Mostarci, za razliku od Konjičana, rijetko posjećuju. Znao sam, ako je sad propustim, neću imati priliku da tamo odem još dugo. Radilo se o jako teškoj turi te se rano ujutro pojavilo samo nas 7, od toga dvoje “novopečenih” iz planinarske škole. Preko Konjica stigli smo do pilane gdje smo ostavili auta. Dan je bio idealan za planinarenje, oblaci su djelomično zaklanjali sunce i spašavali nas od vrućine. Vrh Velika kapa još je bila u izmaglici, ali smo se nadali da će se dići dok na njega stignemo kako bi za napore uspona  bili nagrađeni lijepim pogledom sa vrha. Tako je i bilo. Već na početku primijetili smo da se magla sa vrha diže. Gusta i sparna grabova i bukova šuma u Rakovom lazu nije dopuštala vjetru da nas malo osvježi. Tek pred Skokom otvori se prostor za povjetarac koji je na Skoku bio čak donekle i neugodan. Interesantno, iako je oblake u visinama pogonila bura ovdje nas dočeka razvigorac s juga. U tren oka preko sipara od Skoka stigosmo do kuće na Jezercu na 1650 m/n. Kraj prve etape našeg puta. Jezerce je jedno kultno mjesto za sve planinare iz regije i označava sami centar Prenja. Iako dole stoji tabla da iz Rakovog laza treba 4 sata do Jezerca mi smo stigli za 2,5. Tek obnovljena kuća‑sklonište bila je danas prazna. Nismo ulazili već smo se vani okrijepili, dopunili boce ledenom vodom sa izvora te krenuli dalje markiranom stazom pored Taraša prema Vrutku. Ovaj dio Prenja na koti od oko 1600-1700m/nm bez većih uspona idealan je za livadarenje po bogato rascvjetalom Prenju. Pravi užitak. Mirisi trava, pogledi, osobito na Čemerni do. Većina nas ranije nije upoznala ovaj dio Prenja. Prije Vrutka, da ne bi nepotrebno gubili visinu, napustili smo udobnost markirane staze i krenuli uz padine Crnoglava i priječili na padine konjičke Bjelašnice prema još jednom njenom vrhu‑vrhu Kruna 1914 m/nm. Birali smo put između guste klekovine bora i pažljivo prelazili preko škrapa, a ukazivali su nam se nestvarno lijepi prizori i otvarali veličanstveni pogledi na centralni Prenj. Tek kad smo došli pod Krunu ugledali smo veći vrh-Veliku kapu do koje se dolazi grebenom konjičke Bjelašnice. Uspon nije nimalo lak. Ima tu i 300 m visinske razlike i to oštrog nagiba.  Biramo cik-cak trase koje su ugodnije za hodanje. Na vrhu je uslijedilo oduševljene pogledom na centralni Prenj: Osobac, Lupoglav, Vjetrena brda, Crnoglav, Kantar i Zakantar, dolina Tisovice, Rapte…., ali i  prema dolini Bijele sve do Konjica i dalje. Impresivno. Tu je neko ugradio pomalo blesav i površan natpis: („Gdje ja stadoh-ti ćeš poći; Što ne mogoh- ti ćeš moći; Kud ja nisam- ti ćeš doći; Što ja počeh-ti produži; Još smo dužni-ti oduži. I u potpisu: Za našeg Jasenka; supruga Nadina i kum Jelle 06.07.2013.“) Ovaj vrh zaslužuje i puno bolji stih. Bilo je vrijeme objedu pa smo tu nešto prezalogajili da bi dopunili zalihe energije za povratak. Spustili smo se na kuću Vrutak (u kojoj također nije bilo nikoga) i nastavili markiranom stazom prema Jezercu gdje smo opet napravili malu pauzu. Umor nas je već sustigao, a čitavim putem smetali su nam rojevi muha. Uspjeli smo tu prikupiti snage za spust preko Skoka i Rakovog laza u dolinu Konjičke Bijele koja nam se učinila puno duljom nego kad smo dolazili. Napokon auta i povratak kući. Umorni, ali zadovoljni. Zoka, kad ćemo opet?