Priprema za planinarenje

kategorizacija                                                                                                                                       Planirajući izlet u planine najprije odabiremo konkretne ciljeve našega izleta i trasu puta. Ciljevi mogu biti prirodne i kulturne znamenitosti, primjerice vrhovi, slapovi, jezera, kanjoni, klanci, zanimljivi predjeli i putovi. Premda planirane trase često ovise o rasporedu planinarskih kuća, one ne bi trebale biti glavni cilj izleta, jer one nisu ni prirodna ni kulturna znamenitost, već ponajprije odmorište i baza za daljnje kretanje. Duljina dnevne ture treba biti odabrana prema mogućnostima skupine. Mlađi planinari lako mogu hodati 5-6 sati, više od toga samo s dobrom kondicijom i u manjim skupinama. Starijim planinarima uglavnom odgovaraju izleti od 4-5 sati lakšeg hoda, a planinarima-seniorima oko 2-3 sata. Planirajući izlet, kretanje i boravak u planini treba usmjeriti na ostvarivanje zadovoljstva i relaksacije, a ne na iscrpljivanje sudionika pod pritiskom ostvarenja preopsežnog plana, jer se forsiranjem ne može uvećati, nego samo umanjiti zadovoljstvo, koje je zapravo glavni cilj izleta. Ako je moguće, u planu treba ostaviti određenu rezervu vremena i razmisliti o odstupnim varijantama u slučaju nepovoljnih okolnosti. Ako se planira noćenje u planinarskom domu ili nekom drugom objektu, na vrijeme treba dogovoriti smještaj i provjeriti hoće li dom uopće biti otvoren.

Unutar plana izleta važno mjesto ima prijevoz do polazišta i povratak, jer trasa kojom će se hodati veoma ovisi o prilaznim prometnim mogućnostima. Vlakom se koristimo za pristup planinama koje su u blizini željezničke pruge. Prigradski javni autobusi omogućavaju izlete u bližu okolicu. Koristimo li se javnim prijevozom, na vrijeme valja proučiti vozne redove. Unajmljeni autobusi omogućavaju najveću pokretljivost tijekom izleta, ali zahtijevaju mnogo organizacijske vještine, a kretanje skupine od 50 ljudi je uvijek otežano. Automobili su vrlo praktični za male skupine i najviše se koriste za akcije koje zahtijevaju puno opreme i za izlete zatvorenog tipa. Izleti zatvorenog tipa (skupina po međusobnom dogovoru) su kompaktniji za vođenje i organizaciju, bolji za postizanje zahtjevnijih ciljeva i druženje, dok su izleti otvorenog tipa (oglašeni izleti kojima se može pridružiti svaki planinar) teži za vođenje, ali bolji za promidžbu planinarstva i uključivanje novih članova.

Prije polaska organizator izleta sudionike treba informirati o ciljevima, odmorištima, duljini hoda, poteškoćama, opskrbljenosti domova i sl. Dobra informacija je ona koja se ne svodi na puko reklamiranje i obećavanje brda i dolina, već ona koja upozorava na moguće poteškoće, nužnu opremu i druge važne pojedinosti. Zainteresirane se može obavijestiti usmeno na sastancima u planinarskom društvu, telefonom, e-mailom, putem letaka, preko tiska i radija i slično.

Naprtnjaču i hranu za izlet spremi dan prije izleta. Stvari spremaj sam, jer ćeš tako znati gdje je što, i što uopće imaš, a k tome težina naprtnjače će biti minimalna. Svoju obitelj obavijesti kuda ideš i koliko se planiraš zadržati. Pokušaj ih naučiti da ne budu previše zabrinuti za tebe, odnosno uvjeri ih da ćeš se znati snaći ako dođe do nevolje i da imaš prijatelje koji će ti u nevolji znati, moći i htjeti pomoći.

Višednevni izleti i noćenje u planini

Višednevni izleti su organizacijski, fizički i financijski zahtjevniji, pa njihovoj pripremi i ostvarenju valja pristupati ozbiljnije i temeljitije. Oni uz višednevno pješačenje obuhvaćaju i noćenje u planini, za koje se također valja pripremiti i ponijeti potrebnu opremu.

Najčešće se na višednevnim izletima noći u planinarskim kućama. U Hrvatskoj se planinarske kuće razvrstavaju u tri tipa: domove, kuće i skloništa. Domovi su u pravilu redovno otvoreni vikendom (barem u ljetno doba godine). Za razliku od toga, planinarske kuće (u užem smislu) otvorene su povremeno, obično po dogovoru i najavi. Za razliku od domova i kuća, planinarska skloništa pružaju privremen i manje komforan smještaj, a otvorena su stalno (vrata nisu zaključana). Neke kuće imaju i tzv. zimsku sobu koja služi kao sklonište u vrijeme kada je kuća zatvorena.

O opskrbljenosti planinarskih domova i kuća, kao i o tome jesu li otvorene odnosno gdje se posuđuje ključ, treba se pravovremeno i na pravom mjestu informirati, te najaviti svoj dolazak. Svima koji se noću nađu u domu, opskrbnik je dužan osigurati mjesto za spavanje.

Za noćenje u šatorima bitno je znati gdje (i kako) razapeti šator. Primjerice, šatori se ne postavljaju u udubinama (mrazištima), pod osamljenim drvećem, na vlažnim ili vjetrovitim mjestima – najbolje ih je postavljati na blago nagnutom, povišenom terenu.

U slučaju da izlet neplanirano postane višednevni, odnosno da stjecajem okolnosti moramo nepripremljeni zanoćiti na otvorenom, u ljetno doba godine treba se smjestiti među zaklonjenim kamenim blokovima ili izraditi improvizirani zaklon od granja i trave koji će sačuvati tjelesnu toplinu. Treba se dobro najesti, a onda spavati jer se u snu troši najmanje energije. U zimskim uvjetima treba napraviti iglu ili se dobro ukopati u snijegu (iako je hladan, snijeg je izvrstan toplinski izolator!). U zimskim uvjetima čovjek se ne smije prepustiti snu na otvorenom jer bi mu se tijelo u snu pothladilo i smrznulo (»bijela smrt«)!

Život nema reprizu!