Na Prenju, a šta’š!

p3Adventsko je vrijeme. Pije se kuhano vino. Nose se kape i šalovi u gradu. Ide se u Zagreb jer #adventuzagrebu je ”must have” hešteg ove sezone. Pa kud svi tud i mali Mujo. Ali bliži se vikend, najavljeno je idealno vrijeme, u mislima osim adventskih svjetala lagano počinju blistati i slike potencijalnih tura. Jedno je sigurno, ide se na Prenj. Došao je  petak, usvojen je  konačni plan: krećemo s Ravni, prvu večer spavamo u kontejneru na Poljicama, drugu u skloništu na Lučinama. Tu će nam domaćin biti kolega Senid iz Jablanice koji kreće s nama. I tako i bijaše. Skok s autobusnog sjedala u gojzerice i naša raznovrsna ekipica od 5 +1 spremna je za vikend na Prenju. Ovakva tura zahtjeva i malo više logistike jer polazimo s jednog, a spuštamo se na sasvim drugo mjesto pa Zdena ljubazno preuzima ulogu vozača Žuće.

Kako smo s Ravni pošli nešto iza 15 h, već nakon par sati hvata nas mrak. Naravno, ne prije nego što smo imali priliku uživati u predivnim prizorima zalaska s Prenja. Nema ljepšeg svjetla. Ni milijun upaljenih lampica u Zrinjevcu u Zagrebu ne može se porediti s tim. Iako je mrak, mjesta za brigu nema. Čeone lampe su tu, staza je poznata, na kontejneru smo taman na vrijeme za večeru i kapljicu crnog vina kojeg je Miro kao pravi predsjednik požrtvovno nosio u svom ruksaku. Plan za slijedeći dan je Lupoglav pa Lučine. Nakon ugodno prospavane noći,  iako Mirela i ja, kako čujem, spavamo ”naopako”, spremni smo za polazak. Na čatrnji se opskrbljujemo vodom i polazimo prema Lupoglavu. Ne smijem propustiti spomenuti, oko nas cijelo vrijeme radosno skakuće Felix. I on voli Prenj.

Stazu iznad čatrnje uboli smo od prve. Odlično. Čak odolijevam i porivu da se penjem na Lupoglavski prozor (iz dosadašnjih iskustava znam, dalje je no što izgleda, ne  može se baš na brzinu skoknuti) koji je nekima poznat i kao Šuplja stina. Vjerojatno iz razloga što je to zapravo rupa u stijeni. Logično. Nebo je cijelo vrijeme plavo s tek pokojom bijelom šarom. Na Lupoglavu je idealno. Mesni narezak = biftek. Tako to nekako na Prenju bude.

Kao odgovorni planinari, zimsku opremu nosimo, ali nije nam potrebna. Razgovor je ugodan, društvo je veselo, noge su lagane, a nisu ni ruksaci teški. Uslijed svega toga, javljaju se razne ideje. Idemo usput i na Vidinu kapu. Ili ćemo možda na Vjetrena brda? Kaže Dani ”što se mene tiče možemo i na Zelenu glavu”. Malo smo stali i razmislili. Možemo mi to sve stići. Možda će nas malo i uhvatiti mrak. A nismo ni umorni. Ali bolje ne. Idemo mi u Lučine. Nismo nikad bili u tom skloništu, ne znamo što nas očekuje. Putem se već planira nova tura koja uključuje sva skloništa na Prenju i obližnje vrhove. Malo kompenziramo za taj prolazak ispod Vjetrenih brda. Drugi put.

Sklonište u Lučinama nas je dočekalo u odličnom stanju. Drva ima napretek, i namirenih i okolo skloništa jer, nažalost, to je dio Prenja koji je bio zahvaćen požarom. No to ništa ne umanjuje ljepotu okružja. I Felix je hipnotiziran. Sjedne na rub litice i gleda. Kako smiješan ćuko. Oprostite. Pas.

Rekla sam da nema ljepšeg svjetla od zalaska na Prenju? Možda ću to morati poreći… I zora je veličanstvena. Iz crne postane narančasta, roza, crvena, ljubičasta, plava, pa pomalo i zelena i onda bijela. Veličanstvena.

E sad, idemo mi dalje, ali gdje. Plan su bili Međuprenjovi, na Milanovu kolibu pa ”dole”. Nije nas dosta prešlo stazom preko Grede, zanimljivo bi bilo…. Ali ako okrenemo na Glogovo i Glogošnicu, popet ćemo se i na Veliki Prenj (Has) usput. Ajmo ipak to. Na Velikom Prenju puše i nekako dopuha novu ideju Miri u glavu. Idemo se mi spustiti u Grabovicu. Staza postoji, ima i čatrnja usput, možda ćemo je morati malo tražiti kroz šumu, ali mora biti tu negdje. Ideja je usvojena. Ipak ćemo se spustiti na sasvim četvrto mjesto. Plan je javljen vozaču Žuće, polazimo.

S Velikog Prenja prema Glogovu se spušta kroz groblje kleke. Doslovno. Gole grane strše iz zemlje, totalno bijele i totalno glatke. Podsjećaju na slike iz nekih dokumentaraca kada prikazuju kosture dinosaurusa koji su davno živjeli. Ili one kljove mamuta izumrlih prije 4 000 godina. Tako nekako izumrlo izgleda i ta kleka. Osim što je žalosno, nekako je i lijepo. Čudno, ali jeste.

Lijepo je i na Glogovu, malo drugačije i travnatije, ali lijepo. Na putu prema Velikom Vidovu obaramo u šumu. Vrijeme je za traženje staze i malo vježbe iz orijentacije. Miro nas vodi i dovodi do nekog starog planinarskog skloništa. Zub vremena ga je dohvatio, ali na njemu se jasno vidi stari natpis. Bila je to KT 14 Hercegovačke transverzale. Malo gledamo u kartu, malo preko karte, staza je zasigurno zapadno od nas, idemo u tom smjeru. Ubrzo nailazimo i na prvu marku. Mora da su u ono vrijeme imali kvalitetnije boje. Marka je i nakon nekih 35 godina uočljiva. Staza i jest i nije. Malo smo ljuti i na šumariju. Prokopan je nekakav put koji presjeca staru stazu, ne vidi se slijedeća marka. No, nakon kratkog istraživanja u nekoliko smjerova, opet nailazimo na stazu i krećemo dalje. Prema Grabovici. Ako naiđemo kraj čatrnje na dobrom smo putu sigurno. Staza vodi kroz šumu  i već je lijepo uočljiva, iako se vidi da zasigurno nitko dugo nije hodao tuda. Malo preskakanja preko grana i to je to, bez ”po muke’ dolazimo do čatrnje gdje malo odmaramo i polazimo dalje. Znamo da nas čeka strmo spuštanje u Grabovicu, treba naći nastavak staze. I našli smo je mi, jesmo. To što se na nekim dijelovima treba puzati, na nekim preskakati, na nekim bjesomučno mlatiti štapovima ne znači da nema staze. Staza je tu, samo što se nekad ne vidi golim okom. I Zdena je razuman dok nas čeka da se spustimo. Kaže ”što jest, jest, rekla si vrijeme, ali nisi rekla koji datum ”. A šta ćeš. Treba netko i to proći pa da onda zna reći. Staza je prelijepa, ali je na mjestima neprohodna. Lažem. Skoro pa neprohodna, mi smo ipak prošli. Doduše, uz neizostavan zaključak, sad i nikad više.

Ali evo prošla su dva dana, već je retrospektiva…Ma da mi netko sad kaže volio bih i ja vidjeti tu stazu, prošla bi opet. Šta ima veze.

Tekst i fotogafije : Ana Sretan Božić 🙂