Mitska tura po mitskoj planini Velebit – ili kako sam se uništio

Došao je i taj vikend kada ću sa svojim planinarskim društvom HPD Prenj 1933 proći južni Velebit čime ću završiti prošlogodišnji izlet po sjevernom i središnjem Velebitu te Premužićevom stazom napokon stići na najpoznatiju hrvatsku planinu. Ovaj izlet mi je ujedno trebao poslužiti i kao trening za nadolazeći „Jahorina ultra trail“.
Svašta sam očekivao od ovog izleta, ali da će mi upravo ovo biti najbolniji, najteži i najgori izlet, to nisam očekivao ni u ludilu.Od 2012. godine kada sam počeo planinariti, upravo me Velebit uništio.
U petak sam uspio malo ranije izići s posla kako bih s kolegama planinarima Branom i Tomićem oko 17 sati krenuoprema Starigradu. Kroz Centar 2 tutnjim k’o izbjeglica iz Sirije vukući torbetinu, šator, podlošku, vreću s gojzericama.Krećemo, konačno.
Vožnja prolazi u naklapanju o aktivnostima društva, izletima, Mostar Challengeu i Mont Blancu.Malo se i zezamo na račun Velebita i „mitske ture“. U svoj toj priči moramo stati na skretanju za odmorište Kozjak gdje gladan k’o vuk izlijećem i hvatam se Montana sendviča od tune. Gonimo dalje prema Starigradu i kampu Nacionalnog parka Paklenica gdje ćemo noćiti uz staru planinarsku metodu – „stiskavac“ u šatoru. Negdje oko 20 sati stižemo u kamp gdje zatičemo vodiča i organizatora izleta Ivana Skaramucu, njegovu obitelj i prijatelje.Skaramuca je smislio plan za malo jače planinare –  tura koja bi trebala trajati oko 12 sati s preko 25 prijeđenih kilometara i ukupne akumulirane visine od 2500 metara, a za malo manje jake planinare tu je mala mitska tura koja će biti upola lakša.
Bliži se sumrak pa i mi brzamo da što prije podignemo šator, malo da pojedemo, proćakulamo nakon čega slijedi odlazak na spavanac, jer treba se ustati u 5.30 sati ujutro. Prije odlaska na počinak u kamp stižu Vedran i Pero koji su došli u namjeri da ovjere koji velebitski smjeru stijenama, a s njima dolazi i  Jozo kojeg su pokupili u Splitu, a koji će nam se pridružiti na mitskoj turi. Malo iza njih stiže predsjednik planinarskog društva Mihalj, Vanja i vječiti planinarski suputnik pas Felix, a tu zatičemo i Sanjina koji će Vanji praviti društvo na maloj mitskoj turi.
Ujutro u 5.30 sati slijedi buđenje.Jedno od rijetkih ranih buđenja koje mi nije teško palo.Kasnije ću shvatiti da je ovo rano buđenje rijetka pozitivna stvar koja se tiče mene i izleta koji nam predstoji. U mjestu Seline (koje je poput naših goranačkih Selina, samo puno življe mjesto) dolazimo do ulaza pred kanjon Male Paklenice gdje nas je trebao dočekati čuvar parka te naplatiti ulaz. Budući da čuvara nije bilo, krenuli smo u kanjon bez(sutradan ćemo shvatiti da smo zbog neažurnosti čuvara uštedili 25 KM).

Na ulazu u park pridružio nam se i Slaven koji vodi grupu na čelu kolone, a kojeg prvi put vidim na nekom od izleta društva.U ovu mitsku avanturu s namjerom da kroz kanjon Male Paklenice osvojimo Sveto brdo i Vaganski vrh krećemo predsjednik Mihalj, vođa izleta Skaramuca, Brano, Tomić, Slaven, Jozo, pas Felix i ja.
Slaven gazi jako, toliko jako da mi je došlo da priupitam što ovako brzo gonimo.Međutim, imajući na umu da sam najmlađi u skupini i nosim titulu „najbržeg Mostarca“, pregrizao sam jezik. Ako njima nije teško, nije ni meni.Kasnije će se ispostaviti da ćeSlavenov brzac koštati upravo njega jer će na jednom dijelu izleta odustati, a možda je koštao i mene, jer sam u konačnici izleta bio uništen od umora. Tura po kanjonu uz Slavenovo brzanje je ipak super prošla. Za velikih kiša kroz ovaj kanjon protječu velike vode koje su nas za ovaj izlet poštedile pa se moglo prohodati kanjonom, ali nas zato nisu poštedile velike stijene koje smo morali preći da bismo došli na drugu stranu što se nije svidjelo Felixu.
Ali, kako kaže Mihalj: „Felix je ćuko i može sve“.
Polako izlazimo iz Male Paklenice i počinjemo se hvatati prvih šumaraka te dalje idemo put Ivinih vodica gdje je planinarsko skrovište. Tu već počinju problemi za Slavena koji osjeća zatezanje u nogama i boji se da više neće moći dalje.Unatoč našem nagovaranju da s nama produži do Svetog brda te se tu odvoji i vrati u selo Ramiće, Slaven odlučuje da definitivno odustaje. Mi nastavljamo dalje do Svetog brda gdje putem već počinjemo sretati i ostale planinare.
Kako se uspinjemo sve više prema Svetom brdu, polako počinjemo osjećati svu surovost Velebita.Unatoč lijepom vremenu udara nas velebitska bura koja će nas pratiti dobar dio puta. Velebitska bura voli se igrati s planinarima. Krene udarati po nama te se zaustavljam i navlačim jaknu, a svega pet minuta nakon toga vjetar prestaje puhati i nastupa vrućina što me tjera na skidanje.Nisam napravio deset koraka, vjetar opet počinje udarati, tako da sam dvadesetak puta prolazio fazu skidanja i navlačenja jakne. Dolazimo na Sveto brdo gdje zatičemo veće grupe izletnika. Ovdje već osjećam umor, ali sam sebe hrabrim da je to normalno i da imam snage za još. Na Svetom brdu ide standardni ritual –  grupno fotkanje i stanka za hranu. Prije našeg odlaska dalje, na Sveto brdo stižu i dva Nijemca.Malo ih u čudu gledamo jer na sebi nisu imali torbe što nas podsjeti na našeg prijatelja Luku koji bi rekao: „Mali, popeti vrh bez torbe na leđima ti je k’o da ga nisi ni popeo.“
Predstoji nam uspon na Vaganski vrh, najviši vrh Velebita. Bura nas i dalje prati, mene već sve više umor hvata, pomalo mi i misli počinju lutati što je definitivno znak da mi se organizam počinje buniti protiv ovolikog napora.Na kraju krajeva, ovo je već nekih 10 sati hodanja. U podnožju Vaganskog vrha, Tomić odlučuje da neće ići na vrh i da je ovo za njega previše. Jozo isto neće ići jer je već bio tu. Na kraju, za uspon na Vaganski vrh se odlučujemo Mihalj, Skaramuca, Brano i ja.Ja već polako počinjem zaostajati za ekipom, zadnji se nekako dokopavam Vaganskog vrha gdje opet padaju zajedničke fotkice. Na Vaganskom vrhu me malo hvata euforija i osjećam da mi se vraća snaga, ali taj osjećaj brzo prolazi. Ni pola sata od uspona meni je više dosta i izleta i Velebita, dolazi mi da samo sjednem i zaspim od iznemoglosti.Postajem čangrizav, psujem, grebem, režim.Na sreću, zadnji sam pa me nitko ne čuje.
Od Vaganskog vrha do kuće u Ramića selu gdje ćemo spavati ostalo nam je još 3 sata. Ta tri sata iz mene će izvući ono najgore. U tim zadnjim trenutcima naše mitske ture, mrzio sam Skaramucu i njegovu mitsku turu.Uskoro dolazimo do dijela koji se zove Lipa staza, tko li joj samo dade ovago blago ime, koji oksimoron.Riječ je o stazi koja obara 1000 metara prema dole po siparu, terenu na kojem pri padu u najblažem slučaju ostaješ bez zuba i imaš čast da te dođe spašavati hrvatski GSS. Nekako smo preživjeli ovaj sipar, uz pauzu od nekih pola sata. Nakon sipara zalazimo u šumu, opet obaramo visinu.Umor je učinio svoje te već dobrih 15 minuta zaostajem za ekipom. U jednom trenu se trzam, doživio sam istu onu situaciju koju doživi svaki umoran vozač tijekom duže vožnje, znate onu situaciju kad na tren dok vozite preklopite oči i onda se trznete sa mišlju „mogo sam sad sudar izazvati“, e takva je situacija bila sa mnom, nisam mogao vjerovati da se to može dogoditi pri običnom hodanju.
U daljini opet čujem Skaramucu kako se dere „imamo još 100 metara za oboriti“.

Dolazimo do prvih kuća u Ramićima.Meni suze naviru na oči od dragosti.Ali opet Skaramuca ubija u pojam: „Uh, nisu to te kuće, pogriješili smo.“ Ekipa nastavlja dalje, a ja ne znam bi li plakao ili nastavio za njima. Na sreću, izlet nije još puno trajao. Za nekih 5 minuta stižemo do našeg odredišta. Ja sam gotov, dolazi mi da se srušim.U meni bijes, umor, ali u jednu ruku i sreća što je mojoj patnji došao kraj.
Domaćin u Ramića selu nas dočekuje s velikom porcijom graha.Tučem tri tanjura i sve zalijevam pivom.Ovo je bio najbolji grah koji sam u životu jeo. Dok se ekipa nastavila družiti i ćakulati, ja samom sebi priznajem da sam premoren i da je najbolje otići na spavanje.Kljukam se aspirinom ne bih li olakšao upale mišića i odlazim na spavanje koje će trajati u komadu skoro 11 sati. Prvi dan izleta je, napokon, završio.
Dan drugi, budim se oko 8.00 sati, zadnji. Nakon doručka polako se spremamo i napuštamo Ramiće, spavanje od gotovo 11 sati me dovoljno regeneriralo i pun snage mogu nastaviti dalje. Ovaj dio velebitske ture je zapravo značio oko 15 kilometara hodanja nizbrdo, odnosno izlaska iz Velike Paklenice i dolaska do našeg početnog odredišta od prethodnog dana. Silaskom u Veliku Paklenicu počinjemo susretati sve više izletnika i planinara koji su nedjeljni dan odlučili provesti na Velebitu. Posebno su nas oduševili penjači koji su od rane zore visili po stijenama nekih od najpoznatijih hrvatskih penjačkih smjerova na Anića Kuku, dugih i preko 350 metara. Polako izlazimo iz Velike Paklenice i stižemo do naših vozila, spremni smo za povratak u Mostar, čak i na obranu titule stignemo.
Velebit, mitska tura, topla preporuka za sve planinare, iako je za mene bilo mučno ne bih volio da vas zbog tog odvratim od nauma da danas sutra i vi prođete ovu turu. Iako težak izlet, i za mene jako mučan sa odmakom od tjedan dana mogu reći da mi je ovo ipak jedan od ljepših izleta. Dakle, dobro se fizički pripremite za Velebit i budite mi jaki u glavi, jer sve je na kraju u njoj.
Za one koji vole tehničke podatke, a ovo se odnosi samo na prvi dan izleta. Hodali smo oko 28 kilometara sa kumulativnom visinom od preko 2500 metara (nekima su aplikacije pokazivale i 3000 metara), a hodali smo oko 12 sati. Početna najniža točka iznosila je oko 45 metara nadmorske visine dok se Sveto Brdo nalazi na 1752 metra, a najviši vrh Velebita Vaganski vrh na 1757 metara.

Tekst: Ivan Leženić