JESEN NA BIOČU I VOLUJAKU

Tekst: Miroslav Mihalj
Fotofrafije: Zoran Jurišić
BiVVeć odavno čovjek živi daleko od istinskog doživljaja smjene godišnjih doba, pa tako i u jesen kada dođu prvi mrazevi i lišće boje promjeni, ne osjeti se čar boravka vani i toplina vatre pri povratku kući. Zato volim jesen, volim je doživjeti kao što sam znao igrajući se kao dijete u malim avanturama po padinama oko grada. Nisam tada imao priliku ići dalje, a čitao sam o planinskim proplancima i jeseni s bezbroj boja. Planine poput Volujaka, Zelengore i Maglića samo su bile u udžbenicima i partizanskim filmovima. Vjerojatno je i sve to jedan od razloga zašto sa dječačkom radošću volim planinu u svim godišnjim dobima. Ove jeseni konačno je došao red i na Bioč i Volujak. Već sam ranije bio tamo, i ljeti i zimi, ali nikad u jesen i eto razloga za otići. Put nas je odveo preko Nevesinja, Gacka na prijevoj Čemerno, a potom makadamskim šumskim putem do planinarskog doma u Papinom dolu podno Volujaka i Lebršnika. Dom je lijep i skladno uklopljen u okoliš, a domaćin Milan, s kojim se odavno poznajemo, već je naložio vatru i toplo je. Plan za sutra je Veliki Vitao (2396 m) na Bioču. Bioč je planina u Crnoj Gori nedaleko od Volujaka i Maglića, a zajedno čine jedan veliki planinski masiv. Visoke su to planine, vegetacija je oskudna, nepregledno  prostranstvo obraslo travom s nešto klekovine i stjenovitim vrhovima.
Pao je i prvi ovogodišnji snijeg te stoga treba uraniti kako bismo imali dovoljno vremena. Krećemo rano ujutro, hladno je i kolona od šestoro najupornijih vijuga prema Bioču. Već nakon sat hoda iza prvih katuna prelazimo granicu s Crnom Gorom i polako se uspinjemo padinama Bioča sve do samog grebena ispod vrha na nekih 2200mnv gdje bura oštro udara. Završni uspon je dosta strm i pokriven novim snijegom, te se polako korak po korak uspinjemo do vrha gdje je vjetar skoro pa prestao. Nakon burovite noći i jutra kristalnočisti vidici se pružaju na skoro sve visoke crnogorske i bosanskohercegovačke planine.
Povratak već ide lakše, većina se umorila, ali lijep dan i šarenilo vidika ipak briše umor, puni doživljaja u sumrak stižemo u dom, a u domu se Vanja potrudila: čeka nas topla juha, skuhan ručak i dobra kapljica. Ii tako sve uz pjesme do kasnog odlaska u krevet.
Nedjelja ujutro, ipak se na ustajanje pričekalo, ovog puta nema žurbe. U planu je markantni Kuk, prelijepo planinsko Jagodino jezero i izvor Sutjeske, a sve u krugu od par sati.
Dan je još ljepši, svi su u kratkim rukavima. Dio ekipe ide na Kuk, dio u šetnju oko jezera i katuna podno Lebršnika. Jutarnje sunce izmamilo je i par divokoza i srndaća na padinama Kuka, lijep prizor koji se nažalost rijetko viđa u našim planinama zadnjih godina.
Bio je ovo još jedan lijep izlet s dragim prijateljima u prekrasne planine udaljene tek par sati od Mostara. Volio bih da sam i puno ranije otišao na Volujak i Bioč, vjerojatno bih do sada tamo bio više jeseni.
Kako je to izgledalo ovaj put pogledajte na fotografijama Zorana Jurišića: