Jedan dan na Tari

Zemlja se vrti, izmjenjuju se dani i noći, brojimo sate i minute, planiramo aktivnosti, pravimo rasporede, gradimo životne projetke, a uistinu smo živi tek kad iskočimo iz planiranog, kad nastupi neizvjesnost. Tako nekako, skoro neplanirano, je i nas desetoro u subotu, 22. lipnja, krenulo u avanturu prema Tari i Zelengori. Većina se složila da se iz Mostara ne kreće rano, jer su nam domaćini iz Foče rekli da je dovoljno da kod njih budemo oko 14h, tako da smo Gabrijela i ja same, budući da smo bile u manjini, krenule u 6 i po’  kako bismo uživale u jutru i zastajkivanju ovdje-ondje gdje nam se učini zgodnim. Bilo je vruće jutro u Mostaru i jedva smo čekale da se izvučemo iz kotline. U par minuta već smo bile na putu prema Nevesinju. Jutarnje sunce koje je milovalo mirisave bokove Veleža srebrilo se u vunastim viticama kovilja, činilo se kao da brda sijaju. Putem su nas pratili miris smilja i planinskog vriska uz uigrani orkestar zrikavaca, a s vremena na vrijeme čuo bi se i ptičji pjev. Uživale smo u prizorima, mirisima i svježini u koju smo uranjale penjući se uz brdo.

Prvi odmor – kava i doručak u Nevesinju pod najmirisnijom lipom u kraju i okolini. Osim nas još jedan gost u bašti kafića u pješačkoj zoni. Tiho je jutro. Čaršija je pusta. Tek oko crkvice se muva par osoba, uređuju već uređeno dvorište, razlog – vjerovali ili ne, priprema se proslava 1700. godišnjice Milanskog edikta (za neupućene – ediktom su se sve tadašnje religije pravno izjednačile). I tako, svratimo i mi malo i oduševimo se ljepotom i urednošću crkvenog dvorišta. Promolimo nosove u crkvenu polutamu, pomirišem tamjan, sjetim se nekog dragog i poželim mu sreću u mislima. Onda još malo razgledamo dvorište, uslikamo sahat-kulu i vratimo se autu kako bismo nastavile put. Pravac – Kifino selo!

Krasno jutro. Ocvale visoke trave lagano ljulja jutarnji povjetarac. Na ponekoj njivi poslagani otkosi zalegli na suncu. I opet mirisi koji šire nozdrve zatvaraju oči i nadimaju grudi. Divna je ova zemlja, meni najdraža! Sretne smo. Svaka uživa u svom svijetu uklopljenom u ovaj bogomdano prekrasan kraj. Ugodan zvuk bronze:  na grbavom terenu pored puta pase desetak krava. Zaustavimo se i izađemo jer gatačko sivo i buša danas su prava atrakcija. Slikamo se; u pozadini su te dvije rijetke vrste i Walker s rupcem na glavi koji oštrim okom prati naše kretanje. Oko nas veliko mnoštvo leptira, lepršaju od cvijeta do cvijeta. Cijeli kraj čine radosnim. Nastavljamo dalje ali leptiri su na sve strane kud god pogledamo. Čudesno! Vozimo se tako planinskim krajem ljuljajući trave uz put. Dišemo. Livada, brežuljak, rječica, šumica, rudnik, termoelektrana! Sehen Sie diese Stadt? Das ist Gacko!

Predahnut ćemo kako bismo oćutile uspavano bilo ovog mjesta u kojemu, iako je daleko od svega, slabo tko ostaje duže, uglavnom je prolazna stanica za putnike namjernike. U strogi centar! Periferiju nismo uspjeli naći. A u centru ljepotan – hram Svete Trojice! U suncu mu blistaju zlatni krstovi na kupolama. Nad ulazom mozaik, a nad njim zvonik s tri velika zvona. Valjalo bi čuti im zvon. Neobično lijepa građevina za ovo naše doba koje je puno nakaradnih arhitektonskih čudesa koje kao da su zloćudne izrasline na prirodno lijepim tijelima gradova i sela. Oko hrama živo. Dva monaški odjevena muškarca dogovaraju s građevinarima što još napraviti za večerašnju proslavu dana Sv. Trojice. Miješa se miris maltera i lipe. Monasi u punoj snazi (ne manjka im ni samopouzdanja), frajerski opasani kožnim remenima koji vjerojatno imaju neko posebno značenje, u stavu suvremenih menadžera spremnih za velike poduhvate, odlučnim korakom i ozbiljna lica prilaze ljudima zaduženim za određene vrste poslova i daju im zadaće. Pohvalimo ljepotu hrama koji grade a oni ponosno i zadovoljno, i sami svjesni te ljepote, malo se raspričaju o arhitektu, o nastojanju da se ne odstupa od tradicije u gradnji,  o opasnostima za duh, itd.

Uslikam Gabrijelu s monasima, da ima finu sliku za fejs, i sjednemo preko puta u debeli lipov hlad da malo uživamo u pogledu na lijepo djelo ruku čovječjih. Mi pod jednu lipu, u jednu kavanu, a monasi pod drugu u drugu. Mi same, oni u društvu cura i momaka. Pošteno! Naručimo kavu bez puno pjene, otpuhnem – That’s life! – i bacim pogled na jumbo plakat pored stepeništa koje vodi na plato ispred ulaza u crkvu. Plakat najavljuje da večeras, za proslavu Sv. Trojice u Gacku gostuje Etno grupa „Trag“ iz Banjaluke. Ima da bude dernek! Šteta što nećemo biti tu jer smo imale priliku slušati ih i gledati i znamo da su odlični, ali Tara zove, moramo poći (hehe). Popijemo kavu, te nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da granajući rukama na sebe privučemo pažnju konobarice na kraju ipak ustajemo platiti račun na šanku (ostavimo i bakšiš, jer pop nam je rekao da jedino ovi koji idu na rafting ostavljaju bakšiš)  i napuštamo ovo mjesto na čijim ulicama bez obzira na sve spomenuto nismo uspjeli uhvatiti ni tračak blagdanske atmosfere, čak ni na licima ljudi.

Tjentište, uraslo u trave, zaustavljeno u nekoj vremenskoj kapsuli, u pustoši i tišini. Monumentalni spomenik palim borcima Sutjeske. Monumentalni prostor do kojega staze dolaze s više strana. Okolne planine, tihi svjedoci vremena, šute. Uz staze tu i tamo papirne maramice gdje se neko popišao ili obavio nešto zahtjevnije. Davno je istrulilo cvijeće u celofanima nagomilano na spomen ploči pod kojom su kosti onih čiji su putevi započeli tko zna gdje a završili ovdje… U planini mrkoj nek mi bude hum, nad njim urlik vuka, crnih grana šum … Nitko da ne dođe do prijatelj drag, i kada se vrati nek poravna trag …  Ne znam da se netko službeno brine o dostojanstvu ovog mjesta tako da ovaj nijemi spomenik sad govori puno glasnije nego nekada dok su tu govorili prvoborci. Čuje li tko?

Gacko – Čemerno – Tjentište – Foča, cijeli taj put je prilično čemerno iskustvo ako se izuzmu vidici koji se otvaraju prema vrhovima Volujaka koji su uistinu veličanstveni i pomalo strašni u svojoj silnoj ljepoti. Zavoj po zavoj, na široku cestu, preko mosta na Drini i eto nas u Foči. Lijep park s debelim hladom pored Ćehotine u kojemu stari ljudi nalaze spas od žege bio je oaza za naš odmor u tom gradiću (s 5 fakulteta). Prilegle smo desetak minuta na dekici, tek toliko da nam se probudi apetit jer već je bilo vrijeme ručku. Taman kad nam je stigla hrana u Mozartu, nazvala je Ana da su i oni stigli u Foču.
Tara0
Za pola sata već smo se našli s ekipom iz PD „Zelengora“  i vozili smo se makadamom prema kampu (Bojanu hvala za super muziku i adrenalinsku vožnju) s bungalovima pored Drine gdje su nas čekali skiperi i gdje smo trebali preuzeti opremu za rafting. Dok smo malo predahnuli i došli sebi od vrućine (imali smo vremena popiti kavu) stiglo je i mitološko biće (o njemu se priča, u njega se zaklinje, on uliva spokoj, svi drugi su anonimusi) – Nikola – i zabava je mogla početi. U odijelima smo izgledali borgovski, jedini problem je bio što nam je malo teško bilo disat i što je bilo vruće. Srećom znoj je mogao izlaziti na šavove, nismo bili baš hermetički zatvoreni, pa smo tu mogućnost obilno koristili. Drndanje u džipu po grbavom i prašnjavom makadamu nekih satak vremena i eto nas na Tari, dvadeset i nešto kilometara od ušća u Drinu, na mjestu gdje čamce uranjamo u k’o suza bistru vodu. Bože moj, lijepa li je!
Tara2
Dva čamca, dva skipera, dvoje planinara iz PD „Zelengora“ i nas desetoro. Kud ćeš bolje! Skiperi nas rasporede na strateška mjesta na čamcima, daju nam osnovne upute i oooopa! – krećemo. Zebnja i trema ustupaju mjesto radosti i ushitu – avantura počinje! Popodnevni su sati i sunce bljeska na površini razigrane rijeke. Pljus!! – Uuuuuiiiiiii! Prvi val i kupanje praćeno kikotom. Ooohohohahaha! – opće veselje u čamcu.
– Ajmo, veslaj! Svi! – skiperovo oko budno prati zbivanja.
U slatkom smo iščekivanju iznenađenja koja nam priprema rijeka. Ponovo glas skipera:
– Dobro je.
Ovo je trebalo shvatiti kao naredbu da se ne vesla, no neki to razumijevaju kao pohvalu, ili im je jednostavno dosadno sjedit nako, zdušno veslaju i dalje pa onda dobiju:
– DOBRO JE, GABRIJELA!
– A đaka, što ne kažeš odma’!? Šta šutiš!
Smijeh i graja u čamcu. Kad spustimo vesla, gle čuda, uspijevamo biti sinkronizirani i niko nikog ne mlati veslom po glavi. Plovimo, nosi nas predivna rijeka. Oko nas s jedne i druge strane šuma, ponegdje neka vikendičica s verandom prema Tari. Ispred nas valovi i valići, ponegdje neko izvaljeno drvo kao spomenik ostao nakon apokalipse. Čistoća. Plavo nebo, zelena šuma i svijetloplava rijeka. Jednostavno lijepo.
– Evo gaa! Pazi sad! Lijevi! Veslaj! Ajmooo! Ajmo, jako! VESLAJ! VESLAJ! VESLAAAJ!!!UUUUUUUUUUUUUUUUIIIIIIIIIIIIIIIAAAAAAAAAAAAAAAAA! AAAHAHA HAHAHA! PLJUSSSS! ŠLJASSS! Poklopi nas val, spadoh u čamac (a krv’ ti!  ovo postaje ozbiljno).  HAHAHAHA! Okolo smijeh pa nema ni straha. Godi mi voda koja mi je uletjela u usta. Ja bih još, ali:
– Dragice, vraćaj se gore! Brže! Ajmo! Ajmo! … Dobro je… Gabrijela, dobro je!
Opet smijeh, dobacivanja i prepuštanje plovidbi. Rijeka kao da se igra s nama, malo zabrza, pa se smiri, pa nas zaljuljuška. Kao da se hvali svojom raskoši. A krasna je. Mami da ju se dirne rukom. Pljuska. Ugodno je hladna ali nije ledena. U čamcu veselje, hakanje, ciganluk kakav se i pristoji jednom ovakvom društvu. Pijucka se pivo, zapali se i cigareta, spokojni smo. Skiper (to je onaj Nikola), ničim izazvan, počinje pjesmu koju zdušno podrže pjevači u čamcu, a pjevači smo svi:
– A na graaaani ko da nešto bruuji, tooo su paaali sićani slavuuuuji … a na graaaa….. na graaaani… koooooaaaaaaaaaaooooouuuuuuujiiiiiiiiiiiiiiii toooooo suuuuuuuuuu maaaaa…..
Ma ne zna se ko bolje pjeva, skiper ili ostali, milina slušat, ko nije čuo i ne zna što je propustio, al’ rijeci kanda se pjesma i nije baš dopala, malo se povuče ispred nas, tek da uzme zalet, pa ooooopaaaa! – PLJUUUUS! – evo vam! I opet sam u čamcu (kako majke ti opet?!!! Pa ja sam  sposobna planinarka haha??) AAAAAAAAAAAIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIII! UUUUAAAAHAHAHAHA! Opet cika i veselje. Tko je progutao cigaretu??!!! Sad više nema nikog suhe glave. Smijeh, smijeh, smijeh! Supeeer jeee! Sva lica su vedra, rijeka nikad ljepša, sunca još malo, a nama sve ljepše. Ovaj put nisam samo ja bila dolje, trijumfirala je i Ana koja od smijeha ne znam kako se ponovo popela na čamac, moguće da joj je pomoglo Zoranovo veslo koje ju je mlatnulo po glavi.  Što ti je sinkronizacija! I normalno da mi padamo u čamac jer smo lagane, niste valjda pomislili da smo smotane, pa pogledajte samo ostale u čamcu! I opet Nikola:
– Ajmo polako svi! Lijeva! Lijeva. Ajmo polako… Dooobro je. Stooop.
I evo nas pod mnoštvom slapića koje stvara neka pritokica s desne strane. Pristanemo čamcem i uživamo u kratkotrajnom finom tuširanju. Onako, baš nježno i ugodno. Pristiže i drugi naš čamac pa je vrijeme da se maknemo da im napravimo mjesto. Naravno da nas hulje iz drugog čamca pršću mlateći veslima ko kakve seljačine. Neću navoditi imena ali oni će se prepoznati. Zna se ko zna prskat veslima, a nije Slavica (ona samo voli da ju se pršće).
I opet na rijeku, pa niz rijeku, pa u rijeku. A ona lijepa, divno živa, čista i prskava. Zapljuskuje nas, žubori, brza preko bukova, pjeni se pod njima. Tara!
– Dobro je. Gabrijela, dobro je!
–  A đaka, kare, kare, … šta bolan dobro, odlično! Odlično je!
– Ajooooj slomio mi se nokat, ahahahahha (aj pogodite ko se ovo smije), a kud će baš ovaj koji mi je najvažniji?! Ahahahahhaa ahahahahaha ahahahahhaa kako ću sad veslat? (jeste li pogodili?)
– A jesi ekstravagantna bez tog nokta ahahahaha
– Dobro je Gabrijela!
Sadržajni razgovori naroda slavenskog na žutom čamcu na k’o suza bistroj Tari.
– Ajmo! Veslaj svi … polaako … veslaj … lagano … dobro je. Dobro je,  Gabrijela!
– A đaka štas dosadan!
– Ajmo sad! Ajmo, veslaj. SVI! VESLAAAJ! JAKOOO! VESLAAJ! VESLAJ!! VESLAAAJ!!!! AJMOOOOOOOO!
AAAAAAAAAAIIIIIIIIIIIIIIUUUUUUUUUUUUUUUUAAHAHAHAHHAHAA! OOOO OOOOHOA AAAAHAAHAAA! AAAAAAAAAAA AAAAAAAAIIIIIII IIIIHIIHIIIIOO IIIIIIIIIIIIIIAHA HAHAHAHAAAAAAAAAAAAAAAAHAHAHAAAAHAHAHAHA! Ma kakav Johny Weissmuller kako smo se mi glasali na Tari. Sve životinje su se razbježale, a sumnjam da bi i Blažo osto ravnodušan. Kud ćeš bolje nego kad možeš drečat na sav glas a da niko ne misli da si lud! PLJUUUUUUUUUUUUSSSSSSSSSS! ŠLJAAAAA AAAŠŠ ŠŠŠŠŠŠ! SLAAAA AAAAAAAAŠŠŠŠŠŠ! OOOOOOOOOOOOO! Ostadoh na čamcu. Jes! Jes! To je to! Sad znam. E, Sad možemo raftat kol’ko ‘oćeš! E! Ništa lakše! Normala brate! OOOOOOOooooooh! Uuuu-hu!
– Dobro je (ovo govori skiper). … a na graaaani (odavde svi) koooo da neštoooo bruuuoooooojiiiiii toooo suuuuooooo maaaooooolii ….
– Ajmo lijevi, veslaj! … Dobro je. Ajmo svi lagano … Dobro je… Ovdje ćemo stat, tu gore je vodopad pa se možete okupat.
Izlazak iz čamca, pa malo kroz šumicu stepenicama od žila drveća i eto nas pred rajskim prizorom debelog slapa koji puni vir.
Tara6
Savršeno mjesto za kupanje. Diiivota! Neodoljiv je! I evo ga, Jopa prvi, – PLJUUS!!! – naglavačke u vir. Za njim Bojan, – PLJUSSSS!, a onda eto i cura. Eto uspomene za cijeli život. Eto slike na kojoj će im mnogi zavidjeti i poželjeti doći na Taru. A lijepog li života, majko moja! Živio život! Živiooo!
Tara4
Sunce je sve niže, valja ići dalje grabiti zadnje zrake jer u ovo doba i kad smo ovako mokri one baš gode duši i tijelu. Gdje su nestale misli? Nema ih. Mi smo tu na Tari. Prisutni. Sretni. Živi. A ona se umirila, prihvatila nas, nosi nas tiho bez prigovaranja. Dopušta da joj se priginjemo, da zagrabimo vode, da pijemo. Zažubori tu i tamo voda na kamenju, bljesne sunčeva zraka u kapljici, tek da nas podsjeti gdje smo. I na kraju putovanja Tara se zagrli s Pivom i nekako neprimjetno unesoše nas u Drinu. Iščekujemo kad će se pojaviti drvena veranda po kojoj prepoznajemo kamp. Sunce se povuklo u brda, voda zatamnila, a naša tijela drhtanjem nas podsjetila da nisu stvorena za vodu. U dobar čas jer evo nas kod pristaništa. Trkom uzbrdo, pa pod tuš, u toplu odjeću i za stol, vruća juha i pečenje već čekaju! Divna je Tara!

Dragica Lupić

Tara7
Tara9