Izvještaj sa Kamešnice i Cincara

KAMEŠNICA, 7.10.2017.
Jesen stiže dunjo moja, rekao bi dobri stari Balaš…
Nakon duge ljetne pauze od planinarenja, noć prije odlučila sam sebi otvoriti „sezonu hodanja“ sa livanjskim ljepotama – Kamešnicom i Cincarom. 7.10.’17. u 6h ujutro krenuli smo iz Mostara ja, kolega Bojan i Bernarda koja je ujedno bila i vodič ove ture. U Posušju nam se pridružio još jedan član – Ivan Rezo, mladi budući vojnik iz Rakitna, koji osim što je zaljubljen u planine kao i mi, ujedno mu koriste i kao priprema i trening.
Nastavljamo put do Livna u nadi da će se nebo smilovati i razmaknuti oblake koji su se nadvili nad Kamešnicom. Nedaleko od točke polazišta sastajemo se sa još dvojicom planinara iz Livna od kojih je jedan Bernardin svekar Milan i njegov prijatelj Ante. Najprije par zajedničničkih sličica i uspon može početi 
Polazimo sa 750 m.n.v. i penjemo se predivnom šumskom stazom na 1400 metara gdje se nalazi planinarska kuća Pešino vrilo koja pripada PD „Kamešnica“. Iako kroz bukovu šumu ne dopire do nas hladnoća ni kiša, snašno udaranje grana nam nimalo ne zvuči ohrabrujuće.
Stižemo do planinarske kućice koja je sa svih strana zaklonjena šumom i planinom. Ušli smo unutra da malo predahnemo i pojedemo nešto, i navučemo se jer kako kažu domaćini – „Sada tek uspon počinje“. Nakon nekih 10 – ak minuta hodanja od kuće izlazimo na greben sa kojega seže neopisiv pogled sve od Glamočkog polja do Buškog jezera, ali već tu nailazimo na jake udare vjetra.
Nastavljamo naprijed u nadi da će oko podne sunce zasjati baš kao što i tvrde Norvežani, ali nigdje ni tračka sunca. Vjetar puše sve jače a ledena kiša nam bije u lice i oči. Izlazimo na sljedeći greben i ulazimo u maglu i sudar vjetrova s obje strane, te osjećam blagi strah jer ne mogu održati ravnotežu, a čini mi se da ni ostalima nije svejedno. Ne čujemo jedni druge, zastajkujemo, vjetar nam ne dozvoljava niti korak naprijed.
Na otprilike 1700 m.n..v. Bernarda odlučuje da se vratimo natrag jer je opasno i ona kao vodič se ne osjeća sigurno. Iako je djelić mene žudio za vrhom i možda bio spreman riskirati, bila sam svjesna da rizik na planini može biti poguban. Bez pogovora smo svi krenuli natrag. Nekoliko puta sam se okrenula da pogledam iza sebe i bilo je u isto vrijeme i strašno i predivno. To je priroda –  ona upravlja, ona odlučuje!
Vrijedilo je proći svu onu šumu, vidjeti planinarsku kućicu i biti na dohvat samom vrhu Kamešnice… jer što bi nas onda vuklo čim prije da se vratimo i osvojimo ga?!
Do tada, veselo i vedro!
Miranda Vidović
 
CINCAR, 08.10.2017

Naša divna Beky nas vodi na Cincar
Subota je, 16 h. Darko i ja krećemo u Livno gdje ćemo se priključiti članovima našeg Društva koji su danas penjali najviši vrh Konj na Kamešnici i domaćinima, PD Cincar. Stižemo u planinarski dom Kruzi na 1265 m/nm. Ne gledam puno okolo nego ulazim unutra gdje miriše topao gulaš i osjeti se toplina drva :D. Lijepo nam je, pričaju se planinarske priče.
Jutro je, 7 h. Bernarda me budi sva sretna govoreći kako je divan dan. Otvaram oči i i vidim ju kako gleda kroz prozor te odmah poletnije ustajem. Izlazim ispred doma i shvaćam koliku ljepotu nisam vidjela pri dolasku zbog hladnoće. Krećemo u osvajanje Cincara koji se nalazi na 2006 m/nm. Naša Livanjka Beky, planinarka s podužim stažom, nam je vodič zajedno s njenim svekrom i njegovim kolegom Antom.
Bojan je glavni, preuzima vodstvo. Ponekad se okrene da pita gentlemenski možemo li. Odgovaramo :„Hvala, ali zar bi ti nakon toliko godina u planini rekle i da ne možemo? 😊” Snježni prekrivač prekrio Cincar, ali je omekšao i poprima oblik raslinja. Razmišljam kako nam je zima brzo došla, jest da ju volim, ali ipak bi bilo lijepo i ove godine više uživati u jesenjem spektru boja. „  Vidimo tragove osamljenog vuka. Darko istrčava vrh, iza njega je Ivan iz Posušja kojem je ovo prvi uspon. Kaže iznenađeno da svi izgledamo mlađi nego što jesmo. Na vrhu puše, ali je sunčano. Vidik je odličan, Biokovo kao na dlanu, Buško jezero je isto tu. Miranda dolje bere šipurke s domaćinima, dobit će za to 1 teglu pekmeza. Mljac 😋 Mene optužuju da puno jedem, al planina je kriva :D. Snijeg potiče na pjesmu, bilo je tu svega od Zvončića do Samardzićevih pjesama. Pri silasku se okrećemo i ne vidimo više snijeg.
Pri povratku u Livno stajemo da bismo se malo družili s konjima. Nemamo kockice šećera, ali ima Darko sandwich kojim ih mami. Pada i zaljubljenost. Kruzi su vam jedno ogromno prostranstvo ledina, nije čudo što toliko konja obitava tamo (spominje se broj 700).. Srećemo i druge domaće životinje, krave, koze.. Rekla bih da je ovo idealno mjesto za odvesti današnju djecu.
U povratku za Mostar svraćamo i do Eco sela Grabovica na palačinke, a neki na liker od nara (nije nešto). Tu vidim jelena prvi put u životu, OH MAN, WHAT A DAY!

Anita Jurić