Izlet na Zelenu Glavu

Dana 06.08.2017.g. ekipa iz „HPD Prenj 1933 Mostar“ uputila se na Prenj i njegov najviši vrh „Zelena glava“ u vodstvu organizatorice Ane Perić. Nedjeljno jutro, buđenje u 6 h i standardna procedura završnog pripremanja za izlet. Polazak je bio planiran u 7 h ispred stadiona. Nekima baš i nije bilo  tako lako rano ustati jer je večer prije bio WHF a neki nisu ni došli zbog toga (sami će se prepoznati :D). Znao sam unaprijed šta nas sve čeka i da će biti naporan izlet po ovom ćelopeku, stoga je bilo bitno ponijeti dosta vode. Budući da mi je ovo bila treća sreća na Zelenu glavu, to me je dodatno motiviralo da stignem do vrha. Uputili smo se s par osobnih automobila i naravno sa žućom ka našoj polaznoj točki izleta – Rujište.

Uspon započinjemo u 8:15 i grabimo hitro prema Bijelim vodama kroz šumu i gustu hladovinu. Nakon nekih 2 h stigli smo na Bijele vode i tu smo napravili  pauzu za doručak. Prenj nas je tu počastio alpskom razglednicom ka masivu Sivadija i sedlu Prevor a u pozadini su se nazirali vrhovi Zelena glava i Otiš koji se nisu činili tako blizu. Nastavljamo dalje kroz dolinu Bijelih voda i nailazimo na tablu gdje piše da je do vrha nekih 4,5 h. Dakle, slijedio je teži dio uspona i tu smo pravili kratke pauze zbog regrupiranja kolone. Kako je vrijeme prolazilo, sunce je sve jače pržilo al ipak smo bili u priliku pošteđeni jer je puhao lagani povjetarac pa je bilo lakše. Nakon 2,5 h hodanja dolazimo do kamenitog predjela i sipara što je značilo i pojačan oprez. Prišli smo zajedničkom sedlu vrhova blizanaca Z.glava i Otiš. Napravili smo posljednju pauzu prije završnog uspona preko stijena osigurane sajlama. Sajle su inače na novo postavljene od strane HGSS-a pa smo imali priliku isprobati ih. Konačni uspon prošao je bez problema i svi su se popeli. Na kraju oduševljenje i osmijesi na licima, nekima je to prvi put da su popeli Z. glavu. Na vrhu prelijep pogled na dolinu Tisovicu, planinsku kuću Vrutak a u pozadini se vidi i Konjic. Jasno se vide ostali vrhovi: Lupoglav, Crnoglav, Vidina kapa, Vjetrena brda, Velika kapa itd. Kolega Leženić nas je sve iznenadio kad je izvadio iz ruksaka termo torbu u kojoj se nalazilo par limenki piva koje su dobro došle kao osvježenje. Nije to bilo jedino osvježenje, Hrvoje se potrudio da iznese pipun (da, dobro ste pročitali, pipun) na sami vrh. Zaključili smo da je to vjerojatno prvi pipun na najvišem vrhu Prenja pa smo turu nazvali „pipun tura“. Slijedilo je grupno fotografiranje i lagano smo krenuli natrag. Kako smo već bili kraju sa zalihama vode, morali smo promjeniti rutu prema Jezercu gdje se nalazi izvor vode. Tu smo se opskrbili zalihama  vode koje će nam biti dovoljne pri povratku. Čekao nas je još dug put do Rujišta i bili smo svjesni da ćemo u mrak ući pa smo preko Lasnog dola i sedla na Prevoru malo ubrzali. Konačno, spajanje na istu rutu kojom smo došli i posljednja pauza na Bijelim vodama. Većina nas je bila vidno umorna, ali nije bio kraj. Zadnji dio rute prošao je prilično tiho i bez priče jer su svi isčekivali da stignemo do auta. Posljednjih pola sata smo hodali stazom koju je ostvjetljavala mjesečina i u 21 h smo napokon stigli do mjesta odakle smo pošli.

Planina Prenj je definitivno jedna od najljepših planina na ovim prostorima i svaki novi izlet je izazov i doživljaj. Ne može se opisati riječima nego jednostavno se mora to doživjeti.