Čvrsnica, epska tura, volim što sam Ero.

Ima li i jedan izlet da nije počeo ranom zorom, zornjak tura? 😀 Skaramuca nam je pripremio mitsku turu na Velebitu, red je bio da nastavimo u tom tonu, odgovor je bila Čvrsnica, epska tura u režiji Brane. Dakle, opet dvodnevna tura gdje se prvi dan prelazi oko 30 kilometara sa ukupnom visinskom od 3000 mnv i drugi dan gonimo pišljivih oko 20 kilometara sa ukupnom visinskom od 1200 mnv.

Velebit me uništio, dobro, bila je teška tura, ali sam si sam kriv jer sam na taj izlet krenuo u dosta lošem stanju, preutreniran, prehlađen, loše, jako loše. Morao sam odraditi turu na Čvrsnici samo da se uvjerim da je Velebit bio moj kiks.

Brano formira viber grupu, tu se dogovaramo za turu, nećemo masirati ostatak raje u našoj HPD Prenj viber grupi (ispalo je da Glibić i ja najviše masiramo, u zadnje vrijeme ja više). Jedan dan dolazi slikovna poruka, zgodna cura na njoj, fotografirana negdje u planini, ispod ide Branin tekst, „ekipa, javila mi se jedna cura iz Poljske koja je trenutačno u Mostaru i koja bi išla sa nama na Čvrsnicu“. S obzirom da smo svi u grupi muški bilo nam je malo i drago da ide neka cura sa nama (cura u planini dođe ko dva muškarca), al oklen Poljakinje, kontamo neka zezancija je ovo sigurno, ma opet kontamo pokvarit će nam turu, jel ona spremna za taj napor.

Ujutro je okupljanje u 6.00, trebam li reći da sam zaspao u 3.00 sata, mjesto da si zaželim dobro jutro, ja samog sebe psujem, kretenu opet ćeš se uništiti zbog svoje neozbiljnosti, al udaram opet na pozitivu, što te ne uništi to te ojača. Dolazim zadnji do kombija, svi su već tu, i famozna Poljakinja Milena i još jedan dečkić sa njom, Kanađanin Riley (kad spominjete Kanađane ja uvijek zamišljam stasitog čovjeka sa jakom bradom, karo košuljom i velikom sjekirom u ruci, ispričao sam to Rileyu, dobro smo se nasmijali i on je priznao „it is so typically for Canada“). Ajde već kontam Poljakinja nije toliko odlijepila pa da sama horca po planinama, već kad je sama došla u BiH. Utrpavamo se u „žuću“ i gonimo prema Divi Grabovici gdje ćemo polako krenuti na našu epsku turu. U kombiju pomalo brusimo engleski jezik, u biti ispipavamo situaciju kod došljaka da li su planinari, jer ako nisu tura nam definitivno propada. Milena koja je iz Nowogarda na sjeveru Poljske, u prvoj konverzaciji shvaćamo da je relativno dobra planinarka pošto je prošla slovačke Tatre, hodala je i nešto planina po Makedoniji, a i sama spoznaja da je u svom gradu istrčala maraton od 42 km nam je dala do znanja da je spremna. Riley je iz grada Calgary, otac mu je planinar i penjač, pa je pokupio njegove krvi, a i sam grad u kojem živi iz daljnjeg razgovora nam daje na znanje da bi ovaj izlet ipak mogao obećavati, naime njegov grad kad bi ga uspoređivali bi bio kao naša Jablanica, s tim da je on okružen vrhovima od preko 3.500 metara. Pred sam dolazak na našu početnu točku morao sam im ispričati situaciju od prije par godina kada je Brano na istom izletu izgubio jednog planinara kojeg je tražio GSS, to vam detaljnije ispričamo ako bude sa nama planinarili, elem ovo sam došljacima ispričao malo kao šalu, a opet da ima dam do znanja da nema zezancije sa ovim izletom. Dolazimo do Grabovice, padaju prve zajedničke fotke kod „žuće“ i krećemo polako. Na epsku turu su krenuli slijedeći epopejci: Mihalj, Skaramuca, Mijo, Tomić, Milena, Riley, moja malenkost i vođa epopejaca Brano. Polako iz Grabovice kroz kanjon i šumu dolazimo do Bivka pod Velikim Kukom, ovo nam je bilo malo zagrijavanje pred napor koji nam dolazi, a dolazi nam u 6 km hoda i jedno 1200 uspona, usporedbe radi to su dvije Planinice, treću smo se zagrijali kako sam prethodno rekao :). Kod Bivka radimo kratku pauzicu i kroz Zli potok uz hvatanje mjestimično za sajle idemo do Tisa. Ovaj dio ture je dosta težak što zbog uspona što zbog teškog zraka, noć prije je kiša padala i bilo je jako teško disati. U svom tom usponu i zadavanju kao treći u koloni uspio sam zapaziti i poskoka, koji je bio 30ak centimetara od mene, i to ni manje ni više u pozi kad se kao feder skupi i kada počinje glavom ciljati koga će ugristi ako mu ugrozi prostor. Na trenutak sam pretrnuo, upozoravam ekipu iza sebe na poskoka i da paze kako će iza mene krenuti. Kroz glavu mi prolazi akcija spašavanja trail trkačice koja je nedavno stradala od ugriza poskoka na Prenju, kontam na ovoj lokaciji gdje sam ja mogo bi se samo još kamenom u glavu udariti i to je to, kakav GSS, kakav helikopter. Došljacima objašnjavam da smo upravo prošli pored najotrovnije europske zmije, Milena govori da inače vrišti na ovakve situacije, ali sad iz nekog razloga nije, reko napravit ćemo mi od vas danas junake, i Riley će se u Kanada vratiti kao real Canadian axeman. Dolazimo do Tisa i dalje jakim usponom preko Strmenice idemo na Hajdučka vrata. Ovdje već težina uspona uzima danak, Tomić polako zaostaje (Tomić se ove godine u 7 mjesecu pripremao za uspon na Mont Blanc, ali je imao ozljedu noge i morao je pauzirati dva mjeseca od planine, ovo je njegov povratak), Milena se također pomalo pati, ali šuti i goni, Riley je odličan, i mi ostali nismo loši. Konačno dolazimo do Hajdučkih vrata, zatičemo malu ekipu iz Sarajeva. Došljaci su oduševljeni Hajdučkim vratima, udaramo zajedničku fotku i upućujemo se do doma na Vilincu gdje ćemo imati prvu pravu pauzu od pola sata. U domu na Vilincu srećemo staru jablaničku planinarsku družinu Sapko i Dino. Nakon pauze Brano gotovo pa vojnički zapovijeda da je vrijeme za pokret, dug je put još pred nama, valja nam ispeti i Pločno, najviši vrh Hercegovine. Doduše sad je pred nama ravnica i spust, ali koliko se spustimo toliko će nam to Pločno naplatiti pri usponu. Na odvojku prema Pločnom, Tomić i Skaramuca (pripremajući se za trail utrke načeo je tetivu na nozi i boji se da će ga Pločno uništiti) odlučuju da će oni odustati od uspona na Pločno i da će se lagano zaputiti Ravninama i Borićevcem do našeg planinarskog doma Munika. Ostatak ekipe ide na Pločno, pri jako strmom usponu po siparu prestižemo ekipu iz Zagreba, a na domu susrećemo ostatak ekipe Zagrepčana, riječ je o članovima planinarskog društva Matica, naš Prenj je njihov izdanak jer HPD Matica iz Zagreba je osnovala prvo planinarsko društvo u Mostaru, jedan dio ekipe Zagrepčana se sprema za 160 kilometara dugu trail utrku na Mont Blancu. Mi se opet malo naslikavamo na Pločnom, napravili smo pauzu od možda 15 minuta i idemo dalje, treba sad konačno i kući u Muniku doći. Ovaj dio staze je već počeo pokazivati umor svih nas, posebno Milena i Mijo, meni je isto već pomalo umarajuće, ali puno sam bolji nego na Velebitu, zadovoljan sam sa sobom kako mi ide. Preko Borićevca spuštamo se u Masnu Luku, konačno, polako privodimo kraju naš prvi dan epske ture, ostaje nam još kratki mali uspon pred sami dom, još malo spuštanja i stižemo. Pred domom nas dočekuje, a tko drugi neko pas Felix (taj dan sam saznao da je već neko vrijeme uškopljen, moram priznati da me je to baš pogodilo, kontam bezmudni ćuko). Naravno i Vanja je tu koja nam je prema prethodnom dogovoru pripremila meso za roštilj, bacamo se na kuhanije i pive. Skaramuca i Tomić su se već oporavili od ture, a u noći nam se u domu pridružuju Iva  i Mate, ekipa iz Slavonije. Udaramo po pivi, veseli smo, posebno Riley, a kako i neće kad je sa Mihaljem drmnuo tri čokalja rakije brlje i još je naučio koju našu riječ, „imaš preljepe oči“. Prvi dan završavamo, umorni, pijani, uhranjeni i sretni, dobro je sve prošlo, čak i predobro.

Prvi dan je završio sa pređenih 33.5 km i ukupno uspona skoro 3.000 metara, 9 sati hoda (ovo je vrijeme bez uračunatih pauza, sa pauzama bi bilo možda oko 11 sati hoda). Polazišna točka Diva Grabovica 250 metara, Hajdučka vrata 2000 metara, Pločno 2228 metara, Munika 1350 metara.

 

Dan drugi, ustajanje u 7.00 i u 8.30 sati već smo spremni za nastavak epa, ovaj put u malo manjem sastavu. Skaramuca, Tomić i Mihalj nisu imali namjeru odraditi drugi dan ture. Iz Munike put skijališta i dalje na Mali i Veliki Vilinac idemo Brano, Mijo, Milena, Riley i ja. Prvu dionicu do izlaska pred Mali Vilinac idemo dosta sporo, umor od jučer je učinio svoje, ali opet gonimo lijepim tempom. Na Malom Vilincu srećemo Durmu i grupu Talijana, kratko se pozdravljamo i mi idemo dalje. Ovdje nas već počinje dobro vjetar propuhivati, okolo je svugdje magla, ko da je Josipa Lisac sa nama krenula, eto takva je magla bila :). Hodaš po planini i ništa živo okolo ne vidiš, što od vjetra, što od magle, nije baš neki ugođaj, ali ima i to svojih draži, recimo 5 minuta ti treba ja vjetrovku obučeš, jer je vjetar po rukama raznosi ko perje, nikako uhvatiti lijevi rukav. Odrađujemo Mali i Veliki Vilinac, spuštamo se od doma na Vilincu kako bi napravili pauzu za jelo i kako bi se malo sklonili od vjetra. Brano opet to vojnički ustrojava, pauza je pola sata i dalje gonimo, tako je i bilo. Ponovni susret sa Hajdučkim vratima i dalje preko Strmenice idemo do naše polazišne točke na Divi Grabovici, ali ovaj put preko Tisa i Žlijeba. Na Žlijebu došljake koji nas cijelo vrijeme odlično prate vodimo na vidikovac, zadnje zajedničke fotke ovdje padaju. Puni dojmova o našoj epskoj turi u našem “žući“ se vraćamo u Mostar, došljaci su odmah pozaspali. Tijekom vožnje Brano ubacuje bubicu da bi se mogla odraditi još koja ovakva jaka tura, nakon mitskog Velebita, epske Čvrsnice, mislim da bi sad na red došla odiseja po Prenju.

Statistika drugog dana, pređenih 22 kilometra, ukupno uspona 1300 metara, 6.30 sati hoda (sa pauzama možda 7.30 sati). Polazišna točka Munika 1350 metara, Mali Vilinac 1996 metara, Veliki Vilinac 2117 metara, Diva Grabovica 250 metara.

Rastajemo se u Mostaru sa Milenom i Rileyem, ona će sutra dan put Splita, a on put Crne Gore, naravno sve autostopom, ta kako će drugačije stranci. Jedino mi na Balkanu zaziremo još od propuha, sjedenja na hladnom betonu.

Puno tog bi mogao napisati o ovom izletu, al tad bi već trebao tražiti kakvog izdavača da mi počne tekstove izdavati, znam da su mi tekstovi podugi, al ne mogu manje. Za kraj, Mihalj je uspio Rileyu ispričati vic o Bosancu u Kanadi, znate onaj vic kad Bosanac piše pismo svojima u Bosni o tome kako je Kanada preljepa zemlja…