Izlet na Crvanj – ovako nam je bilo…

Crvanj4

Nije Crvanj moj prvi uspon. A niti moja prva borba sa samom sobom. Vjerojatno je to slično sa svim početnicima. Onima bez kondicije, koji vole vikendom malo duze odspavati jer preko tjedna imamo gust raspored. Ali, Rousseau kaze: ”Priroda nas nikada ne vara, mi smo ti koji sebe zavaravamo.” Tako sam ja odlučila sebe prestati zavaravati da ja to ne mogu jer sam umorna i što već ne. Ustajanje u šest, pakiranje ruksaka, sastanak s ekipom i u prirodu.

Nešto duža vožnja do polazišne točke u selu Borovčići je bila dobra prilika za upoznati jos nekoliko ljudi s kojima do sada jos uvijek nisam imala prilike popričati. Cijelo vrijeme sam razmišljala o tome da bi mi baš dobro došlo ipak vidjeti malo zelenila i šume, a ne samo naš kamen i krs. Vjerojatno se još nisam oporavila od Veleža 🙂 Crvanj nije razočarao. Imali smo sve. Zelene livade prošarane cvijećem, zelenilo, ne baš toliko šume koja bi nas štitila od sunca ali za to su se pobrinuli oblaci baš onda kada je trebalo.

Iako kažu da je uspon na vrh Crvnja, Zimomor, po stupnju težine naporan, Mirela i Jopa su se pobrinuli da to ipak ne bude tako. Umjeren tempo, zeznacija, bilo je vremena i za slikanje i poziranje. Nekome su pozirali Velež, Prenj ili Zelengora, nekome netko od ekipe. Pa čak je i djedica Ivan, koji nam je svima inspiracija za izdržljivost, imao dovoljno strpljenja za naša naslikavanja.

I eto, prije nego sto smo i shvatili, vrh Zimomor je bio pred nama. Otprilike 4 sata pješačenja je stvarno brzo prošlo. Tih 1920 mNv bila je jos jedna borba koju smo svi dobili taj dan. Ne kažem da prije idućeg uspona opet neću imati svoje unutarnje borbe, ali Zimomor mi je ostavio jednu sliku koja me može pokrenuti kao što me na početku teksta pokrenuo Rousseau. Neka i svima koji ovo budu čitali bude na motiv 🙂

crvanj.1

 

Nakon odmora na vrhu, i stvarno zaslužene i isčekivane okrijepe, vjetar nas je podsjetio da je vrijeme da lagano krenemo u spust. Siti i sretni pomalo smo formirali grupice i krenuli prema autobusu. Naravno, ni u povratku nije nedostajalo uzbuđenja. Na nekih pola puta susreli smo ekipu s desetak terenaca. Izvodili su svoje egzibicije na dijelu uspona s kojega smo se mi upravo spustili. Izgledalo je nemoguće, ali čini se da planina i covjek mogu svasta. Tu se rodila i druga ideja. Posjeta jezeru koje se nalazilo na povratku prema Mostaru. Sada već ne znam ni gdje se nalazi niti kako se zove. Možda Ivan i Doko koji su testirali vodu mogu dati odgovore.

I tako opet proletješe neka tri sata. Autobus lagano drmucka, dok neki spavaju, neki su neumorni i susrećemo ih na biciklima na povratku u Mostar. Ipak, iduci put u iducu avanturu opet svi zajedno…