Category Archives: Obavijesti

Priprema skloništa za zimu

Naše društvo već nekoliko godina skrbi o ispravnosti i snadbjevenosti planinarskih skloništa na Poljicama i pod Vršinama na Prenju. U sklopu ovih aktivnosti 19.11.2017. sklonište ispod Velikih Vršina opskrbljeno je drvima, a istom prilikom očišćena je unutrašnjost, oprano posuđe, te odnešen, ili spaljen zaostali otpad.

Skloništa pored planinara koriste lovci i izletnici te sve molimo da se prema istima i prirodi odnose korektno i savjesno. Iako većina poznaje planinarsku etiku i pravila nije na odmet iznova spomenuti da sav otpad koji proizvedemo trebamo i vratiti do kontejnera u sustavu javnog odvoza ili ekološki prihvatljivo spaliti.

Skloništa na Prenju u zimskom periodu posebno su lijepa, a na hladnoći u odnosu na šator, ili bivak vreću pravi su hoteli. Napravljena su i postavljena uz dosta truda i entuzijazma prethodnih generacija planinara i na nama je da ih domaćinski koristimo i očuvamo.

Drva u skloništu treba trošiti racionalno i po potrebi, a ne samo za uživanje. Slijedi zimski period i spremljena drva u skloništu znače u ekstremnom slučaju spašen život ili utočište od potencijalno opasne situacije za alpiniste, turne skijaše i visokogorce. Sklonište uvjek treba ostaviti dobro zatvoreno kako nakon snježnog nevremena nebi isto zatekli ispunjeno snijegom. Ako na skloništu primjetite kakav nedostatak ili oštećenje probajte ga otkloniti ili popraviti budući da zadugo niko drugi neće moći.Hranu koja nije u metalnoj konzervi također nije preporučljivo ostavljati jer predstavlja mamac za miševe i insekte.

Sklonište je spremno, sada je samo na vama da planinarite zimi i koristite ga.

IZLET NA OMIŠKU DINARU

Omiš je sa stijenama koje ga drže u naručju i utvrdama koje su građene na njima jedno od mjesta koja plijene ljepotom i pogled na koje uvijek iznova čovjeku oduzme dah. Duboki kanjon Cetine koji razdvaja Omišku Dinaru od Mosora i Poljičke planine doprinosi veličanstvenosti prizora i mami da se istražuje. U jedno takvo istraživanje jučer se uputilo čak 73 učesnika koji su  uspješno ispeli Omišku Dinaru u organizaciji HPD Prenj 1933. Mostar.
Nadaleko ne postoji tako mali prostor sa tako puno izazova i odredišta koja su svako za sebe jedan čudesni svijet u koji vrijedi zaviriti. Priroda je ovdje bila izdašno kreativna, pa je i povijest ovog kraja izuzetno zanimljiva.

Svim učesnicama zahvaljujemo na ukazanom povjerenju i odličnoj atmosferi.

Do nekih novih tura za građanstvo uživajte u maloj foto reportaži i Vedro Vam bilo.

  

  

Epilog Male planinarske škole 2017

Mala planianrska škola 2017. godine uspješno je privedena kraju. Hrvatsko planinarsko društvo Prenj 1933. u suradnji sa Stanicom planinarskih vodiča Mostar drugi put za redom je organiziralo Malu planinarsku školi pod vodstvom Mirjane Škobić, profesorice tjelesne i zdravstvene kulture i uz pomoć volontera, također članova Društva.

Škola se sastojala od četiri vikenda od kojih je zadnji vikend održan u planinarskoj kući Munika na Blidinju. Dva dana ispunjena različitim sadržajima u prelijepoj prirodi prošla su vrlo brzo. Ovaj zadnji vikend se može smatrati i svojevrsnom maturom jer objedinjuje različita teoretska i praktična znanja koja su djeca prethodno stekla uz dodatak novih zanja koja su trebali usvojiti i pokazati. Vodiči su bili tu kao potpora, a mali planinari su se sami kretali sljedeći markacije po označenim planinarskim putem od Planinarske kuće Munika do Masne luke i nazad. Tu su pokazali već stečena znanje kretanje u planini, praćenja planinarski oznaka (markacija) i što uraditi u slučaju gubljena. Djeca su prošla čvorologiju, osnove orjenatacije, upotrebu karte i kompasa, teoretki i praktićno su se upoznali sa osnovama pružanja prve pomoći, podizali kamp, izađivali improvizirana skloništa, palili vatru u prirodi i td. Dva aktivna dana bez potrebe za tehnologijom sa usvajanjem različitih znanja i slobodom kretanja koje priroda nudi, dva dana pravog planinarskog života i druženja.

Dodjela diploma kojoj su prisustovali roditelji polaznika upriličena je 13. studenog u Planinarskom domu na Bogodolu. Unatoč kiši svi su bili tu na svečanoj dodjeli diploma i druženju koje je upriličeno nakon toga.

Hrvastko planinarsko društvo Prenj 1933. i Sranica planinarskih vodiča Mostar, ali i naš grad bogatiji su za još jednu generaciju „Malih planinara“. Djece koja su vidjela i upoznala neke od naših prelijepih planina u okolici Mostara, djece koja će znati cijeniti i čuvati ovo bogatstvo koje imamo, koja će se planinarenjem kao najzdravijom rekreativnom aktivnošću razvijati u karakterne, jake i zdrave mlade ljude. Ponosni smo na 19. članova druge generacije Male planinarske škole.

Ovim putem se želimo zahvaliti svim roditeljima koji su prepoznali važnost i ljepotu planinarenja i koji to žele prenijeti na svoju djecu. Zahvljujemo se i djeci koja su pohađala školu i uživala u njoj. Također hvala i svim volonterima i pomagačima koji su svaki u skladu sa svojom osobnošću unijeli nešto posebno i zanimljivo i bez kojih ova škola nebih bila ono što jeste.

HPD Prenj 1933. i SPV Mostar su spremni i s radušću iščekuju 3. Malu palaninarsku školu koja će se održati u listopadu sljedeće godine.

IZLET NA OMIŠKU DINARU – 19.11.2017.

Omiš je sa stijenama koje ga drže u naručju i utvrdama koje su građene na njima jedno od mjesta koja plijene ljepotom i pogled na koje uvijek iznova čovjeku oduzme dah. Duboki kanjon Cetine koji razdvaja Omišku Dinaru od Mosora i Poljičke planine doprinosi veličanstvenosti prizora i mami da se istražuje. Nadaleko ne postoji tako mali prostor sa tako puno izazova i odredišta koja su svako za sebe jedan čudesni svijet u koji vrijedi zaviriti. Priroda je ovdje bila izdašno kreativna, pa je i povijest ovog kraja izuzetno zanimljiva. Neka ovaj izlet bude prilika da osjetite bar djelić ogromne ljepote će vam se podastrijeti pred očima.


Naša pješačka tura kreće iz samog grada Omiša iz kojega se penjemo do Fortice, utvrde nad gradom s koje se pruža neopisivo lijep pogled izbliza na kamene stubove Poljičke planine. Odatle ćemo se nakon odmora spustiti na stazu koja uz strminu ponad mora vodi prema vrhu Kula (864mnv) koji je naše krajnje odredište. Za uloženi napor dobivamo jedan od najljepših pogleda koji se može doživjeti s vrhova uz Jadransko more, s jedne strane na Biokovo a s druge na Mosor i preko Omiša na Poljičku planinu, s treće na kanjon Cetine a s četvrte na More i otoke i ušće Cetine. Kud ćeš više!
U povratku ćemo svratiti do Gata vidjeti spomenik Mili Gojsalić nad kanjonom Cetine i isprobati specijalitet ovog kraja – soparnik (svi koji su zainteresirani za ovo trebaju to naglasiti pri prijavi za izlet)
6:00 – polazak ispred stadiona u Mostaru
8:30 – dolazak u Omiš, kavica i šetnja po starom dijelu grada
9:00 – početak pješačkog uspona
10:00 – dolazak na Forticu
11:00 – nastavak pješačenja prema Kuli (usput ćemo odmoriti kod “Lude kuće”
13:00 – dolazak na Kulu, odmor, ručak, uživanje
14:30 – polazak nazad
16:30 – polazak autobusom prema Gatima
17:00 – soparnik, vino i ostalo
19:00 – polazak za Mostar
Cijena izleta: 30KM, a članovi planinarskih društava sa ovjerenom iskaznicom za tekuću godinu imaju popust od 5KM.
Uplata akontacije od 15KM najkasnije do 15.11.2017. u 20 sati (sastanak društva).
Uz osnovnu planinarsku opremu (cipele, ruksak, vjetrovka, kapa) obavezno ponijeti 1,5l vode i hranu za jedan dan.
NAPOMENA: ponijeti putovnicu!
Prijave i informacije kod voditelja izleta Ana Perić tel. 063-349-827 (najbolje poslati poruku na Viber ili GSM kako biste bili sigurni da ste evidentirani, a ako zovete, molim vas da radnim danom zovete poslije 16h).

Uspon na Biokovo

HPD Prenj 1933 Mostar, u suradnji sa Stanicom planinarskih vodiča Mostar organizira izlet za  na planinu Biokovo, vrh Sveti Ilija (1640 m).

Vrh Sveti Ilija i njegov hrbat nalaze se sjeverozapadno od središnjega dijela Biokova, iznad zaseoka Rastovca u općini Zagvozdu.

Početna točka uspona je u selu Bast iznad Baške vode. Automobil se može parkirati na velikom parkiralištu u centru sela. Ova staza prolazi iznad portala tunela Sveti Ilija.

Kretat ćemo se pravcem Mandlova ploča – Ledenice – vrh Sveti Ilija.

Vrh Sveti Ilija je jedan od najljepših vidikovaca u Hrvatskoj. Na ovom vrhu čovjek brzo shvati što je to što planinare vuče i što im hrani dušu da su spremni proliti potoke znoja da bi se našli u ovakvoj situaciji. Crkvica posvećena Svetom Iliji nije zaključana i za muku može poslužiti kao dobro sklonište ako se posjetitelj ovog vrha nađe u nevolji.

U nastavku ovog planinarskog izleta slijedi silazak do sela Bast, preko planinarskog skloništa na Osičinama.

Staza po kojoj planiramo hodati je jako teška i naporna zbog velikih sipara i strmih nagiba, te  iziskuje dobru tjelesnu pripremljenost. Ukupno treba svladati oko 1600 m visinske razlike,  a prosječan nagib staze je 32%.

Polazak je planiran u nedjelju 12. 11. 2017. godine u 6:00 h ispred stadiona Zrinjski, ispod velikih stepenica (planirajte doći 10 – tak minuta ranije kako bi se krenulo na vrijeme).

Prijevoz je kombijem Društva i osobnim vozilima u ovisnosti od broja prijavljenih. Cijena izleta je 20 KM i uključuje prijevoz do Baške vode (Basta) i nazad, te troškove organizacije i vođenja izleta.

Prijava i uplata akontacije od 10 KM je najkasnije do srijede 8. 11. 2017. godine do 20 sati (sastanak društva u prostorijama HPD Prenj 1933, Ulica Stjepana Radića 76b). U slučaju odustajanja od izleta akontacija se ne vraća.

Svi koji su zainteresirani za izlet mogu se javiti voditelju izleta Brani  na broj 063 349 558.

NAPOMENA:  Obvezna oprema podrazumijeva planinarske cipele, topliju odjeću, vjetrovku, kapu i rukavice, te rezervnu majicu za presvlaka. Hrana je iz ruksaka, a treba ponijeti minimalno 2 l vode. Pored osnovne opreme,  potrebno je sa sobom imati valjane putne isprave.

HPD Prenj 1933 Mostar i Stanica planinarskih vodiča Mostar zadržavaju pravo otkazivanja izleta u slučaju nepovoljnih vremenskih uvjeta.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Izlet na Orjen Vučji Zub

HPD Prenj 1933 Mostar u suradnji  sa Stanicom planinarskih vodiča Mostar organiziraju jednodnevni izlet na planinu Orjen.

Vučji zub (1805m/nv) je jedan od najviših vrhova planine Orjen, na granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Do ovog, kao i do ostalih Orjenskih vrhova vode dobro uređene i označene planinarske staze. Planina Orjen predstavlja najvišu primorsku planinu u planinskom vjencu Dinarida. Orjen je također bogat sa biljnim i životinjskim svijetom, a na njemu možete pronaći brojne endemske vrste. U prilog tome ide i inicijativa da se Orjen proglasi za zaštićeno prirodno područje a u skoroj budućnosti i Nacionalnim parkom.

Polazak iz Mostara je u subotu 28.10.2017 u 6:00 ispred stadiona Zrinski -kod velikih stepenica, doci 10 minuta ranije.

Cijena izleta je 20KM. Prijevoz osobnim automobilima  (i kombijem u slučaju potrebe).

Izlet je teže fizički zahtjevan.

Potrebno ponijeti standardnu opremu za visoko gorje , hranu i vode za cijeli dan jer na  jer na stazi nema izvora.

Prijave se primaju zaključno sa sastankom društva u srijedu u 20:00.

Kontakt: Bojan Prkić 063 348 963 i Mirela Jurić 063 415 965

Jesen na Volujaku

Za planinare nema tog godišnjeg doba kad mu planina lijepa nije, ali sigurna sam da će se svi složiti sa mnom da jesen svemu doda posebnu čar, a planini pogotovo.

Postalo nam je već standardno ubaciti Volujak u naš godišnji plan i to i jesenski i zimski posjet.

Ovaj jesenski trodnevni posjet planinarskom domu “Papin Do” na planini Volujak ove godine smo organizirali nešto ranije nego inače (barem koliko ja pamtim) pa nas je jesen počastila svojim bogatstvom kakvog ne pamtim. Čarolija je počela još u Nevesinju kad je spektar boja krenuo šarati šumu uz cestu, a potrajao je sve do Čemernog i skretanja za dobro poznatu cestu koja vodi u “Papin Do”.

U petak predvečer smo stigli do doma, Dobrodošlica domaćina i raspremanje stvari i u to nam se okupio i ostatak ekipe. Naime odkad HPD Prenj 1933.  organizira pohod na Volujak  nikad nije bilo ovoliko prijavljenih, točnije nas 39.

Svih 39 planinara je uspješno ispelo subotnji i nedjeljni uspon, a posebno mi je drago reći da je i naš najstariji član Ivan Karačić – Amidža bio sa nama ovaj vikend i u subotu je popeo vrh Studenac 2296 mn/v  što mu je (nakon što je ove godine popeo Pločno (najviši vrh Hercegovine) za sada najviši popet vrh. Bravo Amidža !!!

Ekipa HPD Prenj 1933. Mostar i ovom prilikom zahvaljuje svim učesnicima ovog pohoda na ugodno provedenim usponima i veselim druženjima u večernjim satima.

A mi se Volujče vidimo uskoro.

LJETNI ALPINISTIČKI TEČAJ

PERPETUUM MOBILE I PERPETUUM MOBILČIĆI

Uvijek me je privlačilo penjanje po stijenama, te visoke, hladne, strme stijene, koje se poput diva uzdižu iznad nas. Tako sam se i ja prijavila na ljetni alpinistički tečaj.

Bilo je tu i malo premišljanja, kako ću ja to, mogu li ja to, je li to za mene, pogotovo kada su dvoje mojih kolega iz društva HPD Prenj Mostar odustali. Ali, odlučila sam to odraditi!

Prvi vikend bio je rezerviran za Zenicu, sportsko penjanje u Sali i na vanjskoj umjetnoj stijeni, točnije tornju, koji je sagradio naš instruktor Edin Durmo i koji predstavlja odlično vježbalište. Nažalost, taj sam vikend morala propustiti.

Drugi vikend bio je u Drežnici, u kojoj sam se i prije malo penjala. Došla sam sva u strahu, jer čvorove nisam dobro znala i sve tehnike koje su oni radili prvi vikend. No, sve je to Durmo ponavljao s nama, pa sam se brzo uhodala. Polulađarski čvor iz petog puta dobro svezan J. Tu smo upoznati s nekim tehnikama penjanja, kao što je kaminsko penjanje, učili smo praviti sidrište, abseil i mnoge druge korisne stvari. Uživanje u pogledima sa svakog smjera na koji se popnemo, nešto je neprocjenjivo i onaj osjećaj uzbuđenosti i ushićenosti  te drži i danima nakon penjanja.

Sljedeći vikend bio je na predivnom Prenju, gdje su nas u Crnom Polju čekali prenjski fosili, jedan predivan prizor na samom ulazu u Crno Polje. Čitav vikend pratilo nas je predivno vrijeme. Penjali smo smjerove i abseilovali se s vrha, gdje nas je uvijek čekao pogled kao iz bajke, na okolne planine i konje koji su se igrali ispod nas. Tu sam se prvi put penjala prva u navezu jedan mali dio smjera, ništa zahtjevno, ali osjećaj zbog samostalnog međuosiguravanja i osiguravanja na vrhu, pravljenja sidrišta je neopisiv. Tu trebam spomenuti asistenta Atka koji je sve moje pogreške strpljivo ispravljao i koji je također vrhunski znalac alpinističkog penjanja.

Zadnji vikend ostavljen je za predivnu Romaniju, čije su me šume očarale. To predivno zelenilo koje se proteže dokle god moj pogled seže. Romanijski zub koji smo trebali uspeti, izdiže se 40 metara iznad nas, na nekim dijelovima lakši za uspon, a na nekim težak, ali želja za uspjehom je jača od straha. Taj dan Zub je bio u sjeni, puhao je prohladan vjetar i svi smo se malo smrzavali, ali krenula sam. Hladna stijena, ruke se lede i koče na njoj. Prvi dio uspona prolazi lagano, ali onda negdje na malo više od pola stijene slijedi težak dio za nas početnike. Prste ne osjećam, pokušavam pronaći mjesto za nogu, mjesto za ruku, mučim se, pa na kratko zastajem zgrčena uz stijenu da odmorim. Durmo mi odozgo govori da krenem malo ulijevo, da tu imam dobar položaj za nogu, pa da tuda prođem. I uspjevam! J Još sam se uspjela namjestiti za koju fotku, koju je Durmo naravio. Dolazim do vrha, osiguravam se i sjedam u pojas. Nakratko odmaram i uživam u prekrasnom pogledu na Romanijske šume i na razlici u visini koju sam uspjela uspeti. Wuhuuuuu! Onda je slijedilo nešto najbolje, abseil s 40 metara visokog Zuba, uživanje na maksimum. Popeli smo taj dan još jedan teži sportsko penjački smjer i onda krenuli u obilazak ljepota Romanije, što smo nastavili i sljedeći dan.

Ono što sam ponijela s ovog alpinističkog tečaja je jedno korisno i nezaboravno iskustvo. Pamtit ću ga po divnim ljudima koje sam upoznala, Milici i Luki iz Banja Luke, Azeru iz Jablanice, Ivanu iz Gruda i Oliveru iz Posušja koji je bio moj vozač J, po iskusnim i vrijednim asistentima i po nezaboravnom instruktoru, majstoru svog znanja Edinu Durmi, za kojeg sam na kraju ove škole smislila prikladan nadimak, vezan za moje područje, fiziku. Naime, dobio je nadimak perpetuum mobile, što na latinskom znači vječito pokretan i koji mu baš dobro odgovara, jer toliko je brz i lagan na nogama da mi ostali možemo samo stati i diviti se toj vještini i iskustvu. Perpetuum mobile, a mi početnici, perpetuum mobilčići.

Ovaj ću alpinistički tečaj pamtiti po svim prekrasnim vidicima i osjećaju ogromnog ponosa zbog uspjeha u svakom usponu, ma koliko on lak ili težak bio. Zato na napredni tečaj sigurno dolazim.

Antonija Šaravanja

Izvještaj sa Kamešnice i Cincara

KAMEŠNICA, 7.10.2017.
Jesen stiže dunjo moja, rekao bi dobri stari Balaš…
Nakon duge ljetne pauze od planinarenja, noć prije odlučila sam sebi otvoriti „sezonu hodanja“ sa livanjskim ljepotama – Kamešnicom i Cincarom. 7.10.’17. u 6h ujutro krenuli smo iz Mostara ja, kolega Bojan i Bernarda koja je ujedno bila i vodič ove ture. U Posušju nam se pridružio još jedan član – Ivan Rezo, mladi budući vojnik iz Rakitna, koji osim što je zaljubljen u planine kao i mi, ujedno mu koriste i kao priprema i trening.
Nastavljamo put do Livna u nadi da će se nebo smilovati i razmaknuti oblake koji su se nadvili nad Kamešnicom. Nedaleko od točke polazišta sastajemo se sa još dvojicom planinara iz Livna od kojih je jedan Bernardin svekar Milan i njegov prijatelj Ante. Najprije par zajedničničkih sličica i uspon može početi 
Polazimo sa 750 m.n.v. i penjemo se predivnom šumskom stazom na 1400 metara gdje se nalazi planinarska kuća Pešino vrilo koja pripada PD „Kamešnica“. Iako kroz bukovu šumu ne dopire do nas hladnoća ni kiša, snašno udaranje grana nam nimalo ne zvuči ohrabrujuće.
Stižemo do planinarske kućice koja je sa svih strana zaklonjena šumom i planinom. Ušli smo unutra da malo predahnemo i pojedemo nešto, i navučemo se jer kako kažu domaćini – „Sada tek uspon počinje“. Nakon nekih 10 – ak minuta hodanja od kuće izlazimo na greben sa kojega seže neopisiv pogled sve od Glamočkog polja do Buškog jezera, ali već tu nailazimo na jake udare vjetra.
Nastavljamo naprijed u nadi da će oko podne sunce zasjati baš kao što i tvrde Norvežani, ali nigdje ni tračka sunca. Vjetar puše sve jače a ledena kiša nam bije u lice i oči. Izlazimo na sljedeći greben i ulazimo u maglu i sudar vjetrova s obje strane, te osjećam blagi strah jer ne mogu održati ravnotežu, a čini mi se da ni ostalima nije svejedno. Ne čujemo jedni druge, zastajkujemo, vjetar nam ne dozvoljava niti korak naprijed.
Na otprilike 1700 m.n..v. Bernarda odlučuje da se vratimo natrag jer je opasno i ona kao vodič se ne osjeća sigurno. Iako je djelić mene žudio za vrhom i možda bio spreman riskirati, bila sam svjesna da rizik na planini može biti poguban. Bez pogovora smo svi krenuli natrag. Nekoliko puta sam se okrenula da pogledam iza sebe i bilo je u isto vrijeme i strašno i predivno. To je priroda –  ona upravlja, ona odlučuje!
Vrijedilo je proći svu onu šumu, vidjeti planinarsku kućicu i biti na dohvat samom vrhu Kamešnice… jer što bi nas onda vuklo čim prije da se vratimo i osvojimo ga?!
Do tada, veselo i vedro!

Miranda Vidović

 

CINCAR, 08.10.2017

Naša divna Beky nas vodi na Cincar
Subota je, 16 h. Darko i ja krećemo u Livno gdje ćemo se priključiti članovima našeg Društva koji su danas penjali najviši vrh Konj na Kamešnici i domaćinima, PD Cincar. Stižemo u planinarski dom Kruzi na 1265 m/nm. Ne gledam puno okolo nego ulazim unutra gdje miriše topao gulaš i osjeti se toplina drva :D. Lijepo nam je, pričaju se planinarske priče.
Jutro je, 7 h. Bernarda me budi sva sretna govoreći kako je divan dan. Otvaram oči i i vidim ju kako gleda kroz prozor te odmah poletnije ustajem. Izlazim ispred doma i shvaćam koliku ljepotu nisam vidjela pri dolasku zbog hladnoće. Krećemo u osvajanje Cincara koji se nalazi na 2006 m/nm. Naša Livanjka Beky, planinarka s podužim stažom, nam je vodič zajedno s njenim svekrom i njegovim kolegom Antom.
Bojan je glavni, preuzima vodstvo. Ponekad se okrene da pita gentlemenski možemo li. Odgovaramo :„Hvala, ali zar bi ti nakon toliko godina u planini rekle i da ne možemo? 😊” Snježni prekrivač prekrio Cincar, ali je omekšao i poprima oblik raslinja. Razmišljam kako nam je zima brzo došla, jest da ju volim, ali ipak bi bilo lijepo i ove godine više uživati u jesenjem spektru boja. „  Vidimo tragove osamljenog vuka. Darko istrčava vrh, iza njega je Ivan iz Posušja kojem je ovo prvi uspon. Kaže iznenađeno da svi izgledamo mlađi nego što jesmo. Na vrhu puše, ali je sunčano. Vidik je odličan, Biokovo kao na dlanu, Buško jezero je isto tu. Miranda dolje bere šipurke s domaćinima, dobit će za to 1 teglu pekmeza. Mljac 😋 Mene optužuju da puno jedem, al planina je kriva :D. Snijeg potiče na pjesmu, bilo je tu svega od Zvončića do Samardzićevih pjesama. Pri silasku se okrećemo i ne vidimo više snijeg.
Pri povratku u Livno stajemo da bismo se malo družili s konjima. Nemamo kockice šećera, ali ima Darko sandwich kojim ih mami. Pada i zaljubljenost. Kruzi su vam jedno ogromno prostranstvo ledina, nije čudo što toliko konja obitava tamo (spominje se broj 700).. Srećemo i druge domaće životinje, krave, koze.. Rekla bih da je ovo idealno mjesto za odvesti današnju djecu.
U povratku za Mostar svraćamo i do Eco sela Grabovica na palačinke, a neki na liker od nara (nije nešto). Tu vidim jelena prvi put u životu, OH MAN, WHAT A DAY!

Anita Jurić