All posts by Stanislava Borovac

Zimski uspon u ljetnim uvjetima

Petak, 16.02, moj rođendan, i to jubilarni 40-ti, a ja na poslu. Doduše, mogao sam zamoliti kolegu da se zamijenimo smjena ali bih onda morao raditi u subotu, a to ne dolazi u obzir! Subota je već odavno rezervirana za memorijalni uspon na Lupoglav.
Dogovori su pali, nas 7 jedva čeka da svane. Opremu zadužili, spakovali ruksake, a onda hladan tuš! Organizator javlja da se zbog nepovoljne vremenske prognoze otkazuje završni uspon planiran za nedjelju. Znači, penjemo se do Barnog dola, mjesta gdje je spomen obilježje poginulim alpinistima.
Ogromno razočarenje, ali šta ćeš, to ti je Prenj, pokazuje ko je gazda! Slijedi reduciranje opreme, dereze, krplje, cepini, neće nam trebat pa mozemo da ih izbacimo.
Subota,
Jutro prelijepo! Skupismo se kod stadiona, trznusmo kavicu, pa polako prema Mostarskoj Bijeloj. Usput kalkuliramo, ako budemo prvi morat ćemo prtit a to nam se baš i ne da! Nego, ajmo mi na još po jednu s nogu! Zoka već vidno nasekiran odlučno zbori:” E neću više s vama! Kakva je tura od kafane do kafane!?”
Ipak, stigosmo do polazišta i još nam je ostalo dovoljno vremena za prijavu i razgovor s  ljudima poznatim iz planine.
Nakon pozdravnog govora organizatora, nas 70-tak polazi ka Barnom dolu.
Kolona duga, tempo onako, ni prebrz ni prespor. Prelazimo potok improviziranim mostićem a onda uzbrdo! I samo uzbrdo! Skoro dva sata hoda do Grabovčića gdje je planiran prvi veći odmor. Sunce prži, može se komotno u majici hodat.
Grupa se već poprilično razdijelila. Jedan dio planinara se odlučuje za noćenje u šatorima na vlastitu odgovornost pa se njima i ne žuri. Mi ostali, koji se vraćamo isti dan moramo pružit korak jer u povratku će nas uhvatit mrak. Nekih pola sata hoda od Grabovčića nailazimo na prve tragove snijega.
Ja sam loš! Iz nekih osobnih razloga nisam bio na razini svoje ekipe! A oni spremni pravo! Zaostajem pa se priključujem Dini i njegovom prijatelju( nek mi ne zamjeri zaboravio sam mu ime) iz Zenice. I tako s njima, prepričavajući doživljaje iz planine, stižem na cilj. 5 i po sati hoda. A tamo ekipa samo mene čeka da se uslikamo pa da pičimo nazad. U povratku se mimoilazimo sa ostatkom učesnika. Nizbrdo ide brže pa još za dana stigosmo do sela. Onda čeone na glavu i polako! Najgore je onih zadnjih pola sata! Nikad!

Ali zato raspoloženje raste! Samo se o zasluženoj pivi priča! Noge nam otpadaju, ne toliko od umora koliko od zimskih gojzerica! Tvrde brate, a kamenjar sami pod nogama! Ukupno prevalismo 20 km.
Tradicionalno svratismo u kafanu u Bijelom polju pa onda razlaz!
Prođe još jedan, skoro pa savršen dan na Prenju! Meni ostaje da se zahvalim Ani, Zoki, Darku, Kosi, Pršlji i Goci a sve ostale da pozovem iduću nedjelju na Veliki Vran!

Bojan Prkić

Preživjeli Vlašić…

Proteklog vikenda, 10. i 11. veljače 2018., društvo je organiziralo dvodnevni izlet i skijanje na planini Vlašić. Od ekipe „HPD Prenj 1933. Mostar“ , koja je bila nazočna sastanku, prijave su bile oskudne. Pretpostavljam da je razlog u nedefiniranoj vremenskoj prognozi što je razumljivo i svojstveno ovom godišnjem dobu. Međutim, prijave su bile otvorene do petka, tako da je to išlo u prilog mom dvoumljenju hoću li poći ili ne. Prevagnulo je ono jače, volja i želja uputiti se s dobrom ekipom, pogaziti snijeg, prošetati i diviti se visokim borovima okićenim bijelim ukrasima. Između ostalog, moja vizija se poklapala i s obavijesti društva, da je tura namijenjena i onima bez iskustva sa snijegom kako bi ga zavoljeli što mi je dodatno dalo krila da se brže spremim, posložim kućne obveze priželjkujući odmor od „svega“ u planini. Rano ujutro, posljednjeg dana prijava, porukom sam se javila našoj Aniti, voditeljici izleta. Nazvala me i obradovala informacijom o samo jednom slobodnom mjestu, budući da je jedan od prijavljenih članova odustao, tako da me može bilježiti. Ja sretna, proširih vijest da sam se prijavila za Vlašić, a potom se ismijah do suza kad je naš Ćaka izvalio rečenicu: “Ma jok bona…sve žene, satrat ćete nas dvojicu“. Smijala sam se i ne sluteći što će to nas sve skupa“satrati“.                                                                                                                Tako, u dobru raspoloženju subotnjeg jutra, okupili smo se točno u predviđeno vrijeme ispred hotela „Ero“ i kombijem nas devetero se uputilo prema Travniku. Dobro se proputovalo. Po dolasku u grad svima su udovoljilo, pa se posjetila pekarna, ćevabdžinica, te „Konak“, oficirski dom iz austrougarskog perioda, u kojem je smještena „Bečka kafana“. Tu smo se sastali s preostalim članovima, koji su bili prijavljeni za ovu turu, Ivicom, Blažom i Vanjom, te našim vodičem Draganom, članom PD „Vitez“.

Nas nekoliko je bilo raspoloženo za Travnički ćevap, tako da smo „s noga“, što bi se reklo. maznuli svoje porcije na uranku. Ćevapi dobro ukusni, opravdali su moje očekivanje, s obzirom da ih prvi put u Travniku jedem. Vrijeme je polaska. Krenuli smo prema planinarskom domu Paklarske stijene na 1509 m/nv do kojeg se dolazi vozilom.

Put dobro očišćen tako da nismo imali potrebe ni lance kačiti našemu kombiju.                                                                                                                    Dok se vozimo, krajolik fascinira. Iza sebe ostavljamo gusti oblak magle dok borovu šuma i pokoje listopadno drvo okrunjeno snježnim pokrivačem blago kupa sunce probijajući se iza preostalih oblaka. Kod sviju nas raspoloženje na nivou, a kako i ne bi bilo kad sav prizor ostavlja dojam da je dan idealan i da je prognoza bolja od očekivane. Ubrzo smo se parkirali tik uz dom, gdje nas pri izlasku dočeka studeni, prijeteći vjetar, a potom domalo nas je ljubazni domaćin smjestio u fino uređene i tople sobe. Nije bilo zadržavanja. Na brzinu smo se obukli ili bolje rečeno natovarili odjećom, zbog vjetrine koja probija, kako reče Beky. A potom, po instrukciji vodiča, morale su se i gamaše „nabaciti“. Naučila!! Već jedno mi iskustvo više.                               Uskoro se cijela ekipa uputila planinarskom stazom prema domu „Jusuf Pečenković“ lociranom na prostoru Devečana (1763m/nv). Raspoloženje super. Reklo bi se, zanemarujući vjetar, a zahvaljujući suncu i vrijeme dobro. Ono zimsko bez padavina, a snijeg učinio da sve izgleda čarobno. Koristimo tu idilu na samom početku staze za fotke, razdraženi snježnim ambijentom kao dječica i ne sluteći ono što bi nam moglo pokvariti raspoloženje. Snijeg do doma smo gazili bez većih problema, ali zamjetno je postajao sve dublji.   Nakon malog predaha u domu i okrepe dobrim planinskim čajem s limunom kalkuliramo. Jedan dio ekipe stavlja krplje. Naravno, tko ih je ponio. Tad sam osjetila ljutnju na samu sebe, zbog svog neposluha, jer me draga Nela izričito nazvala i rekla da bi bilo dobro da ih posudim i ponesem. Uostalom, trebali smo svi to znati, bez da nam itko kaže budući da smo smo prošli kroz Planinarsku školu i dotakli se opreme za zimske uspone. Znala sam da je prekasno sad. Ovo je Stojo škola za drugi put!!                                                              

Drugi dio ekipe posuđuje krplje od članova koji nisu bili spremni nastaviti dalje dok troje ljudi kreće bez njih. Imala sam sreću. Miro mi je pružio svoje, pošto se on iz privatnih razloga nije mogao uputiti dalje. U čas ih je namjestio na mojim gojzama, a zatim objasnio kako se u njima trebam kretati. Naravno, zaslužuje pohvalu, jer takvom gestom se očituje planinarska etika; pomozi u nevolji, to ti je dužnost. Za ne povjerovati, ali ja sam sebi djelovala tako „moćno“ s tim krpljama, obzirom na moj prvi doticaj s njima. Smiješno, ali sigurno bi to s razlogom. Osjećala sam se sigurnije. Kolona koja se smanjila nastavila se kretati uranjajući u sve gušću maglu. Ekipu koja je krenula prema vrhu Vlašićka Gromila (1919 m/nv) činilo je  nas osam članova, jedna Sarajka, vodič i za divno čudo jedan nepoznati, druželjubivi pas.
Vjetar nam je sve jače puše u lice, gura nas, kao da podsjeća da smo došli planini u posjetu i da nas on, kao vjeran prijatelj, čuva od nesmotrenih i bezobzirnih ljudi. A mi uistinu takvi, ne osvrćući se na prijetnje nastavljamo dalje spoznajući da nam pogled postaje totalno neobičan, pošto su se tako bijela magla i snijeg stopili u jedno. I onaj tko se ovdje rodio, sad nije znao gdje je!!                                                                                                                  

Kako je jak vjetar karakterističan i za mećavu i vijavicu, ne mogu sa sigurnošću ustvrditi je li padao samo novi snijeg (mećava) ili se podizao i snijeg koji je već na tlu (vijavica), ali mi se činilo da su nas obje nevolje snašle. Tempo kolone bio je prilagođen svima. Hodalo se pažljivo, naročito po smrznutom snijegu, jedno za drugim bez razdvajanja, jer je vidljivost bila sve manja. Napokon, našli smo se na samome vrhu. Izronio je odjedanput iz guste magle. U svom tom kijametu nismo propustili ni međusobne čestitke „urlikanjem“ za osvojeni vrh, a  ni fotografiranje. Uopće ne znam što je presudno bilo u tim momentima da se cijela ekipa ponaša kao da smo u sasvim normalnim uvjetima, bezbrižni za povratak. Kao da smo bili začarani. Međutim čarolija nije trajala dugo. Uslijedio je brzinski pokret za povratak. Stvarna temperatura zraka po Ćakinom termometru iznosila je -5 C, međutim, kako je indeks hlađenja kao subjektivan osjećaj na izloženoj koži zbog djelovanja vjetra, ta je vrijednost bila dosta niža od stvarne, tako da su se obrazi i nos doslovno rečeno „ledili i otpadali“. Mećava i magla su nam u startu zagorčali povratak. Bez dva člana nastavili smo lagano spuštanje sklanjajući se od vjetra, a telefonskim pozivom smo dobili informaciju da su nam i oni na tragu i da ih sačekamo.

Međutim, vodič onako smiren, staložen i bez panike daje objašnjenje da su oni vjerojatno krenuli starim tragovima, a nama daje znak za polazak.  Cijela ekipa je odisala dobrim osobinama. Snalažljivost, hrabrost, požrtvovanost, prilagodljivost, fizička izdržljivost, društvenost, smisao za razumijevanje ljudi i prirode su došli do izražaja. U ovim momentima bitan je bio temelj na zajedništvu, na uzajamnom djelovanju s ciljem svladavanja prirodnih, ali ujedno i vlastitih psihofizičkih prepreka. Bravo ekipa, uspjeli smo!!                                                                                               

Povratak, čini mi se traje vječnost. Najbitnije od svega je bilo ne stvoriti paniku. Svatko u svojim mislima korača, bez ijedne riječi da se žali. Kapa do poda našoj Blaži koja se cijeli put bez krplji bori s nametima snijega, a uz to puna vjere u dragoga Boga da će se sve dobro završiti.                                                                                                                          Spori smo. Izvlačili su se najskriveniji atomi snage i noge su koračale. Pokazali smo koliko je čovjek uporno i voljno biće, a da nije ni svjestan posjedovanja hrpe energije koja mu daje snagu krenuti dalje. A uz to sve pohvale za kolegijalnost svim članovima, a posebno Ćaki koji, kako Danijela reče, vodi brigu o svima prije on samom sebi.                                             

Ivica i Sarajka su nas sviju zabrinuli, ali zahvaljujući Bogu i navigaciji došli su prije nas do prvoga doma. Uz čeone lampe nastavljamo prema našem prenoćištu. Ostatak ove avanture satkan je od smijeha, dobrog bosanskog lonca, vina, jutarnje kave, čaja, zajedničkog doručka, lagane šetnje, skijanja, obilaska Tvrtkove tvrđave, obećanih ćevapa u Harija i ugodne vožnje nazad.

Svima nam ovo treba biti pouka, da planinu i njenu varljivu ćud nikad ne smijemo podcijeniti, a znati da se nesreće događaju od niza loših procjena, a ne samo jedne.

Na kraju htjela bih dodati da na samom Vlašiću još uvijek živi verzija legende po kojoj su se šestorica braće udvarala istoj ljepotici pa ljuto zavadili. Zamolili su Mjesečevu i Sunčevu majku da presudi. Ona odluči da ljepotica svima bude sestra, a njeno sedmo dijete. Legenda kaže da je tad nastalo sazviježđe Sedam Vlašića, koje se od proljeća do jeseni vidi s planine Vlašić. Ja se toplo nadam da ćemo se u proljeće okupiti u većem broju, uputiti prema vrhu Pavo (1807 m/nv) i obradovati sazviježđu Sedam Vlašića.

Stoja Gakić


MEMORIJALNI USPON „LUPOGLAV 2018“

HPD Prenj u suradnji sa stanicom planinarskih vodiča Mostar, realizirajući godisnji plan za 2018 godinu, najavljuje sudjelovanje na Memorijalnom usponu na vrh Lupoglav 2102 mnv, na Planini Prenj, u organizaciji PS FBiH 17 i 18. 02.2018 godine.

Svi zainteresirani za ovaj uspon mogu se prijaviti na redovitom sastanku društva u srijedu 14.2.2018. u 20,00 sati.

Napominjemo da se radi o zimskom usponu koji zahtijeva zimsku opremu, poznavanje kretanja i penjanja na zaleđenoj padini i dobru kondicionu spremu.

Dolazak na sastanak je obavezan ukoliko želite sudjelovati na ovom usponu. Vodič je Bojan Prkić kojem se možete javiti na tel. 063 348 963 za informacije, a isti, zajedno sa kolegama vodičima zadržava pravo  odobravanja sudjelovanja prijavljenih na temelju procjene osposobljenosti i opremljenosti.

 

„PLAN MEMORIJALNOG USPONA NA „LUPOGLAV 2018“

 

Subota 17.2.2018.

09:00 – 09:45 Prijava učesnika i upoznavanje sa planom Memorijalnog uspona kod parkinga na ušću (mostarske) Bijele u akumulaciono jezero (prijemni šator), preuzimanje akreditacija i učesničkog materijala.
09:45 – 10:00 Pozdravno obraćanje predsjednika PS BiH / FBiH i predsjednika Organizacionog odbora uspona, Zehrudina Isakovića i obraćanje vođe uspona.
10:00 – 16:00 Uspon do kampa u Barnom dolu sa odmorom u napuštenom selu Grabovčići (650 mnv.)
16:00 – 19:00 Postavljanje kampa kod spomen grobova Ilije Dilbera i Milorada Stjepanovića.
19:00 – 21:00 Međusobno druženje i razgovori o planovima
20:00 – 06:00 Spavanje

Nedjelja 18.02.2018.

06:00 – 06:50 Ustajanje, doručak i pripreme za uspon
06:50 – 07:05 Prigodni spomen na poginule alpiniste kod spomen grobova
07:05 – 07:15 Upute za uspon i konsultacije
07:15 – 13:00 Uspon na Lupoglav, zajedničko fotografiranje (oko 11 sati) i povratak u kamp (pojedinačno zadržavanje na vrhu Lupoglava maksimalno 30 minuta)
13:00 – 14:00 Pakovanje opreme, ručak
14:00 – 17:00 Povratak

TEŠKOĆA USPONA
Uspon na Lupoglav se kvalificira kao zahtjevna visokogorska tura, sa elementima penjanja u ledu kod završnog djela (oko 40 stepeni nagiba). Postoji potencijalna opasnost od lavina.

POTREBNA OPREMA
– Cepin
– Dereze
– Uže (kolektivno, već prema dogovorenim navezama)
– Kvalitena zimska bivak oprema
– Ostala oprema za planinarenje u zimskim uvjetima

 

PRENJSKA TRAGEDIJA


Na padinama Prenja, jednog od njegovih najmarkantnijih vrhova, Lupoglavu, poginuli su naši alpinisti Ilija Dilber, Milorad Stjepanović i Zijah Jajatović. Oni su svoje živote izgubili nakon prvog uspješnog preskijavanja Prenja i prvog poznatog zimskog uspona na Lupoglav. Nažalost, sreća ih je napustila negdje između 13. i 14. februara pri povratku s vrha, kada su se izgubili u gustoj magli. Šta se sve događalo, i kako su izgledali njihovi posljednji trenuci, tajna je koja će zauvijek ostati zapisana u prenjskoj bjelini. Ipak, nađen je njihov fotoaparat iz kojeg je izvađen i razvijen crno bijeli film. Fotografije pokazuju da su vrh popeli sva trojica. Nisu imali vremena za radovanje, već ih je bila opkolila gusta magla i valjalo je hitno krenuti nazad. Nažalost, jedan od tih koraka bio je pogrešan. Iako su otišli vrlo mladi, oni su ostavili značajan trag u bosanskohercegovačkom planinarstvu i alpinizmu. Njima u čast planinari tradicionalno organiziraju memorijalni uspon na Lupoglav od 1971. godine.“

 

PLANINARSKI SAVEZ HB I HPD PRENJ 1933. ORGANIZIRAJU ZIMSKI ALPINISTIČKI TEČAJ 2018.

Planinarski savez Herceg-Bosne, u realizaciji HPD Prenj 1933 Mostar, organizira Zimski alpinistički tečaj. Početak tečaja je predviđen za 23.3.2018.god. (petak)  i trajat će tri vikenda. Lokacije na kojima će se izvoditi tečaj su planine Prenj i Čvrsnica i Čabulje.

Cijena tečaja iznosi 210KMpo polazniku. Akontacija u iznosu od 110KM se uplaćuje  do 1.3.2018. god. (srijedom na sastanku društva od 20h u zgradi Vranice) ili uplatom na račun 3381002200385852 (UniCredit Banka). Troškove boravka i prehrane (hrana iz ranca) snose učesnici sami. Voditelj tečaja je instruktor alpinizma iz BiH Edin Durmo.

Poželjno je da polaznici posjeduju osnovnu penjačku opremu koja uključuje sljedeće:  Cipele (tvrde planinarske ili turne), minimalno jedan cepin ili bajla, po mogućnosti kombinacija to dvoje, dereze, turne skije sa trakama ili krplje, skijaški štapovi, kacigu, pojas, minimalno dva HMS karabinera i pet običnih, dvije prusike cca 5 mm duzine 3-4 m, dvije trake-gurtne 60-80 cm, čeonu lampu, paket prve pomoći, astrofoliju, podmetač, vreću za spavanje, naočale za snijeg (glečer brile) i rukavice,  šator (kolektivno po  dogovoru), Ako ne posjedujete svu navedenu opremu istu je moguće iznajmiti uz dogovor.

Prijave se primaju slanjem obrasca prijave na email: alpinistickihpdprenj@gmail.com, a obrazac prijave možete dobiti klikom na link  PRIJAVA
Sve druge informacije možete dobiti na kontakt telefon: Miroslav Mihalj: 063313940 i Mirela 063415965.

Broj učesnika je ograničen na max. 10 osoba,  zbog kvalitete tečaja.

Zbog ozbiljnih i dugotrajnih pristupnih tura, koje su bitan uvjet kvalitete tečaja, preporučuju se turne skije ili krplje
Tijekom tečaja vršit će se kad god je to moguće samostalni ili kombinirani usponi zimskim smjerovima u cilju pospješenja samostalnog djelovanja i manipuliranja opremom i tehničkim radnjama svakog polaznika tečaja.

ZIMSKI KAMP ZA DJECU

Zimski kamp za djecu? Da, Mostar ima i to. U trajanju od četiri dana, od 8. siječnja do 11. siječnja u planinarskoj kući Munika na Blidinju boravilo je 19. polaznika zimskom kampa. Hrvatskog planinarsko društvo Prenj 1933. iz Mostara je organizator još jedne aktivnosti za djecu u suradnji sa Stanicom planinarskih vodiča Mostar.

Mostar je okružen visokim planinama koje su u zimskim mjesecima najčešće prekrivene snijegom, a veoma su malo posjećene. Kao što Malom planinarskom školom koja će se ove godine održati u svibnju želimo djecu vratiti prirodi, ali i prirodu djeci tako i ovim Zimskim kampom nastojimo  djeci približiti snježne radosti i sve planinarske aktivnosti zimi, a prvenstveno zimsko planinarenje. Za vrijeme kampa naglasak je bio na komunikaciji, aktivnosti, timskom radu i druženju, a korištenje mobitela je bilo ograničeno.

Iako je kamp dočekalo toplije vrijeme za ovo doba godine ipak smo uspjeli izvesti sve planinarno. Iz Mostara smo krenuli u jutarnjim satima. Napunili kombije ruksacima i sankama i krenuli za Blidinje. U Jablanici nam se priružilo još dvoje djece, a onda preko Sovićkih vrata došli smo na Blidinje. Kako zbog snijega nismo mogli doći autima do .planinarske kuće sanke su poslužille za transport opreme. Brzo spremanje i krenuli smo planinarskom stazom  4km kroz prirodni rezervat koja nas je vodila do Masna Luka, Zadnji dan kampa počeo je gustom maglom, ali dok smo se pripremili za polazak sunce nas je već grijalo, a snijegu nije bilo ni traga. Posjet pećini hajduka Mijata Tomića, tj. „uvlačenje“ u istu s lampama na glavi je bio poseban doživljaj za djecu. Nakon pećine posjetili smo i Blidinje jezero koje je još po svojim krajevima bilo zaleđeno. Naposljetku su djeca uživala u staro hercegovačkim jela u Hajdučkim vrletima. Ma tko je rekao da djeca ne vole puru, lučenicu i uštipke? To je upriličena i dodjela diploma za 19. polaznika Zimkom planinarskog kampa.šumskog područja na planini Čvrsnici, u parku prirode Blidinje i do izvora pitke vode Jasla. Fra Petar Krasić je djeci ispričao o ovom području i njegovoj flori i fauni, a posebno Muniki, zimzelenom drvetu karakterističnom za planinu Čvrsnicu. Po povratku spremanje obroka, druženje i predavanje o zimskoj planinarskoj opremi tj. upoznavanje sa istom

Drugi dan kampa bio je rezerviran za korištenje iste opreme. Djeca su učila koristiti krplje i  hodati u navezi kako to planinari rade. No, pravljenje iglua je definitivno bila najdraža aktivnsot svima. Iglu je bio odličan, uglačan dječijim rukama. Pored vatre smo se skupili, malo ugrijali ruke, razgovarali i objedovali, skupili opremu i nazad do naše kuće. Onda opet pripremanje obroka, kratko predavanje o zimskom planinarenju, druženje, igre i sretni i zaovoljni na spavanje.

Treći dan je počeo kišom koja se kasnije pretvorila u susnježicu. Taj dan bio je rezerviran za sankanje u kojem su djeca uživala. Husky zaprega izmamila je mnogo osmjeha na licima djece, ali i vodiča. Naučili smo što je to timski rad, koja je snaga istog i kako iskoristiti ovu zapregu za pomoć unesrećenom.

Kaže se ako nešto volimo onda to ne možemo zadržati za sebe nego ga želimo podijeliti. Kao planinari koje su planine, planinarenje i priroda očarali svojom ljetom to želimo dijeliti i s drugima, a pogotovo s djecom. Želimo djecu upoznati s prirodnim ljepotama naših planina i radostima koje one donose te ih tako uvesti na stazu zdravog života i življenja.

 

IZLET NA OMIŠKU DINARU

Omiš je sa stijenama koje ga drže u naručju i utvrdama koje su građene na njima jedno od mjesta koja plijene ljepotom i pogled na koje uvijek iznova čovjeku oduzme dah. Duboki kanjon Cetine koji razdvaja Omišku Dinaru od Mosora i Poljičke planine doprinosi veličanstvenosti prizora i mami da se istražuje. U jedno takvo istraživanje jučer se uputilo čak 73 učesnika koji su  uspješno ispeli Omišku Dinaru u organizaciji HPD Prenj 1933. Mostar.
Nadaleko ne postoji tako mali prostor sa tako puno izazova i odredišta koja su svako za sebe jedan čudesni svijet u koji vrijedi zaviriti. Priroda je ovdje bila izdašno kreativna, pa je i povijest ovog kraja izuzetno zanimljiva.

Svim učesnicama zahvaljujemo na ukazanom povjerenju i odličnoj atmosferi.

Do nekih novih tura za građanstvo uživajte u maloj foto reportaži i Vedro Vam bilo.

  

  

Jesen na Volujaku

Za planinare nema tog godišnjeg doba kad mu planina lijepa nije, ali sigurna sam da će se svi složiti sa mnom da jesen svemu doda posebnu čar, a planini pogotovo.

Postalo nam je već standardno ubaciti Volujak u naš godišnji plan i to i jesenski i zimski posjet.

Ovaj jesenski trodnevni posjet planinarskom domu “Papin Do” na planini Volujak ove godine smo organizirali nešto ranije nego inače (barem koliko ja pamtim) pa nas je jesen počastila svojim bogatstvom kakvog ne pamtim. Čarolija je počela još u Nevesinju kad je spektar boja krenuo šarati šumu uz cestu, a potrajao je sve do Čemernog i skretanja za dobro poznatu cestu koja vodi u “Papin Do”.

U petak predvečer smo stigli do doma, Dobrodošlica domaćina i raspremanje stvari i u to nam se okupio i ostatak ekipe. Naime odkad HPD Prenj 1933.  organizira pohod na Volujak  nikad nije bilo ovoliko prijavljenih, točnije nas 39.

Svih 39 planinara je uspješno ispelo subotnji i nedjeljni uspon, a posebno mi je drago reći da je i naš najstariji član Ivan Karačić – Amidža bio sa nama ovaj vikend i u subotu je popeo vrh Studenac 2296 mn/v  što mu je (nakon što je ove godine popeo Pločno (najviši vrh Hercegovine) za sada najviši popet vrh. Bravo Amidža !!!

Ekipa HPD Prenj 1933. Mostar i ovom prilikom zahvaljuje svim učesnicima ovog pohoda na ugodno provedenim usponima i veselim druženjima u večernjim satima.

A mi se Volujče vidimo uskoro.

Radna akcija Diva Grabovica-Žlijeb-Tise

Važnost planinarskih staza i održavanje istih je od ogromnog značaja za sve nas koji slobodno vrijeme provodimo u visinama. Nekad na iste zna utjecati Majka Priroda, a ponekad nažalost i ljudi.
Svjedoci smo i sami kako često planinarske staze znaju zarasti, put postane neprohodan ili jednostavno drvo padne preko iste.
Svjesni stanja na planinarskoj stazi Diva Grabovica-Žlijeb-Tise dvanaest članova HPD Prenj 1933. Mostar u subotu ujutro je krenulo tom stazom na radnu akciju.

Stazu smo učinili prohodnijom. Očišćena je od granja i niskog raslinja. Makli sva debla i granje koje su se našli na stazi.

Lijepo je vidjeti da ljudi koji koriste te staze brinu o istim. I ne samo stazama, već i bilo kakvim planinarskim objektima na koje naiđemo.
Taj dan smo  na Žlijebu zatekli nekoliko planinara i zaljubljenika u prirodu i boravak u istoj, koji malo po malo uređuju kuću na Žlijebu.

Iskoristili smo priliku dok imamo alat i više ruku i pomogli njima da raščiste oko kuće i dovuku debla za vatru. Na kraju krajeva i mi sami napravimo pauzu na Žlijebu i svratimo na Vidikovac prije nego krenemo na Tise.

Kuća na Tisama je neka druga priča, nažalost. Ali uz dobru volju i koji par ruku i to se vrlo lako može dovesti u red. Šteta je da onako lijepa koliba propada i red bi bio napraviti i neku akciju da se ista obnovi.

Ali korak po korak. Za početak važno je da je staza Diva Grabovica-Žlijeb-Tise očišćena i obnovljena.

Hvala svim planinarima koji su se odazvali na akciju.

Amidžin 90. rođendan

Još uvijek pamtim prvi put kad sam srela našeg Amidžu (punim imenom Ivan Karačić – Šudur). Bilo je to prije tri godine pri našem usponu na Veliku Vlajnu. Među nas dvadesetak našao se i on, tada 87 godina mlad 🙂 Gledala sam u čudu kao novi član društva u njega i pitala se hoće li se stvarno uspeti na vrh? Tada mi je netko od starijih članova društva rekao da se ja brinem za sebe, a ne za Amidžu.  I tako je bilo. Gledala sam ga kako laganim korakom gazi hercegovački kamenjar u svom kariranom odijelu, kapom i sa štapom u ruci. Svaki njegov pokret je bio tako prirodan i u skladu sa onim što nas je okruživalo. Kasnije sam saznala da je odrastao na Čabulji i da je spremniji od svih nas skupa.

Nije tu Amidža stao, redovan je na svim našim izletima. I dan danas ga znaju pogledati sa sumnjom oni koji se prvi put s njim sretnu na planinarskim stazama širom BiH, a i šire.  Ali Amidža goni svoje i ne staje.  Evo njegov zadnji uspon je bio nedavno na najviši vrh Hercegovine Pločno 2228 mnv.

Jučer je proslavio svoj 90. rođendan. Ekipa iz HPD Prenj 1933. koristi i ovu priliku da našem Amidži zaželi sretan rođendan, i da nas i dalje časti svojim prisustvom kako na planinarskim izletima tako i na druženjima koje naše društvo organizira.

A jedno takvo druženje upriličeno je sinoć u našem planinarskom domu “Bogodol” da bi zajedno proslavili Amidžin 90. rođendan.
Uz tortu i pjesmu našem Amidži su uručeni i darovi koji će mu zasigurno poslužiti na nekim od sljedećih izleta.