All posts by Luka Mandić

Izlet na Orjen Vučji Zub

HPD Prenj 1933 Mostar u suradnji  sa Stanicom planinarskih vodiča Mostar organiziraju jednodnevni izlet na planinu Orjen.

Vučji zub (1805m/nv) je jedan od najviših vrhova planine Orjen, na granici između Bosne i Hercegovine i Crne Gore. Do ovog, kao i do ostalih Orjenskih vrhova vode dobro uređene i označene planinarske staze. Planina Orjen predstavlja najvišu primorsku planinu u planinskom vjencu Dinarida. Orjen je također bogat sa biljnim i životinjskim svijetom, a na njemu možete pronaći brojne endemske vrste. U prilog tome ide i inicijativa da se Orjen proglasi za zaštićeno prirodno područje a u skoroj budućnosti i Nacionalnim parkom.

Polazak iz Mostara je u subotu 28.10.2017 u 6:00 ispred stadiona Zrinski -kod velikih stepenica, doci 10 minuta ranije.

Cijena izleta je 20KM. Prijevoz osobnim automobilima  (i kombijem u slučaju potrebe).

Izlet je teže fizički zahtjevan.

Potrebno ponijeti standardnu opremu za visoko gorje , hranu i vode za cijeli dan jer na  jer na stazi nema izvora.

Prijave se primaju zaključno sa sastankom društva u srijedu u 20:00.

Kontakt: Bojan Prkić 063 348 963 i Mirela Jurić 063 415 965

LJETNI ALPINISTIČKI TEČAJ

PERPETUUM MOBILE I PERPETUUM MOBILČIĆI

Uvijek me je privlačilo penjanje po stijenama, te visoke, hladne, strme stijene, koje se poput diva uzdižu iznad nas. Tako sam se i ja prijavila na ljetni alpinistički tečaj.

Bilo je tu i malo premišljanja, kako ću ja to, mogu li ja to, je li to za mene, pogotovo kada su dvoje mojih kolega iz društva HPD Prenj Mostar odustali. Ali, odlučila sam to odraditi!

Prvi vikend bio je rezerviran za Zenicu, sportsko penjanje u Sali i na vanjskoj umjetnoj stijeni, točnije tornju, koji je sagradio naš instruktor Edin Durmo i koji predstavlja odlično vježbalište. Nažalost, taj sam vikend morala propustiti.

Drugi vikend bio je u Drežnici, u kojoj sam se i prije malo penjala. Došla sam sva u strahu, jer čvorove nisam dobro znala i sve tehnike koje su oni radili prvi vikend. No, sve je to Durmo ponavljao s nama, pa sam se brzo uhodala. Polulađarski čvor iz petog puta dobro svezan J. Tu smo upoznati s nekim tehnikama penjanja, kao što je kaminsko penjanje, učili smo praviti sidrište, abseil i mnoge druge korisne stvari. Uživanje u pogledima sa svakog smjera na koji se popnemo, nešto je neprocjenjivo i onaj osjećaj uzbuđenosti i ushićenosti  te drži i danima nakon penjanja.

Sljedeći vikend bio je na predivnom Prenju, gdje su nas u Crnom Polju čekali prenjski fosili, jedan predivan prizor na samom ulazu u Crno Polje. Čitav vikend pratilo nas je predivno vrijeme. Penjali smo smjerove i abseilovali se s vrha, gdje nas je uvijek čekao pogled kao iz bajke, na okolne planine i konje koji su se igrali ispod nas. Tu sam se prvi put penjala prva u navezu jedan mali dio smjera, ništa zahtjevno, ali osjećaj zbog samostalnog međuosiguravanja i osiguravanja na vrhu, pravljenja sidrišta je neopisiv. Tu trebam spomenuti asistenta Atka koji je sve moje pogreške strpljivo ispravljao i koji je također vrhunski znalac alpinističkog penjanja.

Zadnji vikend ostavljen je za predivnu Romaniju, čije su me šume očarale. To predivno zelenilo koje se proteže dokle god moj pogled seže. Romanijski zub koji smo trebali uspeti, izdiže se 40 metara iznad nas, na nekim dijelovima lakši za uspon, a na nekim težak, ali želja za uspjehom je jača od straha. Taj dan Zub je bio u sjeni, puhao je prohladan vjetar i svi smo se malo smrzavali, ali krenula sam. Hladna stijena, ruke se lede i koče na njoj. Prvi dio uspona prolazi lagano, ali onda negdje na malo više od pola stijene slijedi težak dio za nas početnike. Prste ne osjećam, pokušavam pronaći mjesto za nogu, mjesto za ruku, mučim se, pa na kratko zastajem zgrčena uz stijenu da odmorim. Durmo mi odozgo govori da krenem malo ulijevo, da tu imam dobar položaj za nogu, pa da tuda prođem. I uspjevam! J Još sam se uspjela namjestiti za koju fotku, koju je Durmo naravio. Dolazim do vrha, osiguravam se i sjedam u pojas. Nakratko odmaram i uživam u prekrasnom pogledu na Romanijske šume i na razlici u visini koju sam uspjela uspeti. Wuhuuuuu! Onda je slijedilo nešto najbolje, abseil s 40 metara visokog Zuba, uživanje na maksimum. Popeli smo taj dan još jedan teži sportsko penjački smjer i onda krenuli u obilazak ljepota Romanije, što smo nastavili i sljedeći dan.

Ono što sam ponijela s ovog alpinističkog tečaja je jedno korisno i nezaboravno iskustvo. Pamtit ću ga po divnim ljudima koje sam upoznala, Milici i Luki iz Banja Luke, Azeru iz Jablanice, Ivanu iz Gruda i Oliveru iz Posušja koji je bio moj vozač J, po iskusnim i vrijednim asistentima i po nezaboravnom instruktoru, majstoru svog znanja Edinu Durmi, za kojeg sam na kraju ove škole smislila prikladan nadimak, vezan za moje područje, fiziku. Naime, dobio je nadimak perpetuum mobile, što na latinskom znači vječito pokretan i koji mu baš dobro odgovara, jer toliko je brz i lagan na nogama da mi ostali možemo samo stati i diviti se toj vještini i iskustvu. Perpetuum mobile, a mi početnici, perpetuum mobilčići.

Ovaj ću alpinistički tečaj pamtiti po svim prekrasnim vidicima i osjećaju ogromnog ponosa zbog uspjeha u svakom usponu, ma koliko on lak ili težak bio. Zato na napredni tečaj sigurno dolazim.

Antonija Šaravanja

Izvještaj sa Kamešnice i Cincara

KAMEŠNICA, 7.10.2017.
Jesen stiže dunjo moja, rekao bi dobri stari Balaš…
Nakon duge ljetne pauze od planinarenja, noć prije odlučila sam sebi otvoriti „sezonu hodanja“ sa livanjskim ljepotama – Kamešnicom i Cincarom. 7.10.’17. u 6h ujutro krenuli smo iz Mostara ja, kolega Bojan i Bernarda koja je ujedno bila i vodič ove ture. U Posušju nam se pridružio još jedan član – Ivan Rezo, mladi budući vojnik iz Rakitna, koji osim što je zaljubljen u planine kao i mi, ujedno mu koriste i kao priprema i trening.
Nastavljamo put do Livna u nadi da će se nebo smilovati i razmaknuti oblake koji su se nadvili nad Kamešnicom. Nedaleko od točke polazišta sastajemo se sa još dvojicom planinara iz Livna od kojih je jedan Bernardin svekar Milan i njegov prijatelj Ante. Najprije par zajedničničkih sličica i uspon može početi 
Polazimo sa 750 m.n.v. i penjemo se predivnom šumskom stazom na 1400 metara gdje se nalazi planinarska kuća Pešino vrilo koja pripada PD „Kamešnica“. Iako kroz bukovu šumu ne dopire do nas hladnoća ni kiša, snašno udaranje grana nam nimalo ne zvuči ohrabrujuće.
Stižemo do planinarske kućice koja je sa svih strana zaklonjena šumom i planinom. Ušli smo unutra da malo predahnemo i pojedemo nešto, i navučemo se jer kako kažu domaćini – „Sada tek uspon počinje“. Nakon nekih 10 – ak minuta hodanja od kuće izlazimo na greben sa kojega seže neopisiv pogled sve od Glamočkog polja do Buškog jezera, ali već tu nailazimo na jake udare vjetra.
Nastavljamo naprijed u nadi da će oko podne sunce zasjati baš kao što i tvrde Norvežani, ali nigdje ni tračka sunca. Vjetar puše sve jače a ledena kiša nam bije u lice i oči. Izlazimo na sljedeći greben i ulazimo u maglu i sudar vjetrova s obje strane, te osjećam blagi strah jer ne mogu održati ravnotežu, a čini mi se da ni ostalima nije svejedno. Ne čujemo jedni druge, zastajkujemo, vjetar nam ne dozvoljava niti korak naprijed.
Na otprilike 1700 m.n..v. Bernarda odlučuje da se vratimo natrag jer je opasno i ona kao vodič se ne osjeća sigurno. Iako je djelić mene žudio za vrhom i možda bio spreman riskirati, bila sam svjesna da rizik na planini može biti poguban. Bez pogovora smo svi krenuli natrag. Nekoliko puta sam se okrenula da pogledam iza sebe i bilo je u isto vrijeme i strašno i predivno. To je priroda –  ona upravlja, ona odlučuje!
Vrijedilo je proći svu onu šumu, vidjeti planinarsku kućicu i biti na dohvat samom vrhu Kamešnice… jer što bi nas onda vuklo čim prije da se vratimo i osvojimo ga?!
Do tada, veselo i vedro!

Miranda Vidović

 

CINCAR, 08.10.2017

Naša divna Beky nas vodi na Cincar
Subota je, 16 h. Darko i ja krećemo u Livno gdje ćemo se priključiti članovima našeg Društva koji su danas penjali najviši vrh Konj na Kamešnici i domaćinima, PD Cincar. Stižemo u planinarski dom Kruzi na 1265 m/nm. Ne gledam puno okolo nego ulazim unutra gdje miriše topao gulaš i osjeti se toplina drva :D. Lijepo nam je, pričaju se planinarske priče.
Jutro je, 7 h. Bernarda me budi sva sretna govoreći kako je divan dan. Otvaram oči i i vidim ju kako gleda kroz prozor te odmah poletnije ustajem. Izlazim ispred doma i shvaćam koliku ljepotu nisam vidjela pri dolasku zbog hladnoće. Krećemo u osvajanje Cincara koji se nalazi na 2006 m/nm. Naša Livanjka Beky, planinarka s podužim stažom, nam je vodič zajedno s njenim svekrom i njegovim kolegom Antom.
Bojan je glavni, preuzima vodstvo. Ponekad se okrene da pita gentlemenski možemo li. Odgovaramo :„Hvala, ali zar bi ti nakon toliko godina u planini rekle i da ne možemo? 😊” Snježni prekrivač prekrio Cincar, ali je omekšao i poprima oblik raslinja. Razmišljam kako nam je zima brzo došla, jest da ju volim, ali ipak bi bilo lijepo i ove godine više uživati u jesenjem spektru boja. „  Vidimo tragove osamljenog vuka. Darko istrčava vrh, iza njega je Ivan iz Posušja kojem je ovo prvi uspon. Kaže iznenađeno da svi izgledamo mlađi nego što jesmo. Na vrhu puše, ali je sunčano. Vidik je odličan, Biokovo kao na dlanu, Buško jezero je isto tu. Miranda dolje bere šipurke s domaćinima, dobit će za to 1 teglu pekmeza. Mljac 😋 Mene optužuju da puno jedem, al planina je kriva :D. Snijeg potiče na pjesmu, bilo je tu svega od Zvončića do Samardzićevih pjesama. Pri silasku se okrećemo i ne vidimo više snijeg.
Pri povratku u Livno stajemo da bismo se malo družili s konjima. Nemamo kockice šećera, ali ima Darko sandwich kojim ih mami. Pada i zaljubljenost. Kruzi su vam jedno ogromno prostranstvo ledina, nije čudo što toliko konja obitava tamo (spominje se broj 700).. Srećemo i druge domaće životinje, krave, koze.. Rekla bih da je ovo idealno mjesto za odvesti današnju djecu.
U povratku za Mostar svraćamo i do Eco sela Grabovica na palačinke, a neki na liker od nara (nije nešto). Tu vidim jelena prvi put u životu, OH MAN, WHAT A DAY!

Anita Jurić

 

Volujak i Trnovački Durmitor

IZLET NA VOLUJAK I TRNOVAČKI DURMITOR

HPD Prenj 1933 Mostar i Stanica planinarskih vodiča Mostar vas pozivju na jesenji vikend u planini.

Ovaj put idemo na Trnovački Durmitor, Volujak, Trzivku, te Kuk ili Lebršnik. Ove planine obiluju tragovima glacijacije, poput morena, ledenjačkih cirkova i dolina te krškim oblicima, oštrim planinskim vrhovima i grebenima, ali i šumama, visoravnima i planinskim pašnjacima, tako da su izuzetno atraktivne za posjetiti i doživjeti ih u bilo koje doba godine a naročito u ranu jesen.
Polazak: petak 20.10.2017. u 16h od stadiona pod Bijelim brijegom (moguć polazak i ranije isti dan po dogovoru)
Povratak: u nedjelju u večernjim satima.
Noćenje: 2 noćenja u jednom od boljih planinarskih domova u BiH, planinarskom domu u Papinom dolu koji su izgradili i za koji se skrbe planinari PD “Volujak” iz Gacka. Do doma ćemo se dovesti kombijem i osobnim vouzilima (ponijeti vreće za spavanje, podloške ne trebaju). U domu se može i kuhati a u dvorištu doma, na samom rubu šume, je stol s klupama gdje se može objedovati.
Cijena izleta je 45 KM za planinare sa ovjerenom iskaznicom za tekuću godinu i  50 KM za ostale, te pokriva troškove prijevoza i noćenja.

Hrana iz ruksaka. Drugu večer u domu planiramo pripremati zajedničku večeru.
Za sve koji nisu za zahtjevnije uspone puno je mogućnosti da tamo ugodno provedu vikend: branje gljiva u šetnjama po šumama koje su već pune jesenjih boja, ili kroz livade do Jagodinog jezera, laganiji uspon na Kuk ili na Lebršnik itd. Za svakog se može naći nešto što baš njemu odgovara.
Prijave kod voditelja izleta Miroslava Mihalja na br. 063313940 i uplate akontacije od 20KM najkasnije do  sastanka društva tj. do srijede 18.10.2017. u 20h.

Ovako je izgledalo proteklih godina:
http://hpd-prenj1933.ba/jesen-na-biocu-i-volujaku/

 

Uspon na Kamešnicu i Cincar

Idući vikend, 7. i 8. listopada HPD Prenj 1933 vas poziva na dvije prekrasne planine kod Livna: Kamešnicu i Cincar.
Kamešnica je nastavak Dinarskog lanca planina s najvišim vrhom Konj na 1856 mnv bogata brojnim ljekovitim biljkama. Najviši vrh Cincara na 2006 mnv se izdiže nad prostranom krškom visoravni “Krug” koja je pokrivena vrtačama i drugim krškim oblicima na kojima obitavaju divlji konji.
Polazak iz Mostara je u subotu 07.listopada u 06.00 ispred stadiona Zrinjski.Do polazne točke (selo Podgradina) za uspon na Kamešnicu ima cca 2 sata vožnje. Polazi se sa seoskog izvora na 736 mnv finom šumovitom stazom do planinarske kuće “Pešino vrilo” koja je na pola puta i ima izvor pitke vode. Dalje se izlazi iz šume i nastavlja do vrha Konj na 1856 mnv. Ukupna duljina staze je 3,5 – 4 sata u jednom smjeru. Nakon silaska s Kamešnice idemo do Livna gdje možemo svratiti na piće ili večeru. Večeru možemo dogovoriti i u planinarskom domu Kruzi na Cincaru. Iz grada vodi 12 km makadamski put cca nekih 45 min vožnje do doma koji je na 1265 mnv. Ovim putem se prije par dana dolazilo i malim autima, tako da se nadamo da ga kiše neće pokvariti u međuvremenu. Dom je komforan i ima sve potrebno, a za spavanje je potrebno ponijeti vreću.
Ujutro, 8 listopada u 08.00 je polazak na vrh Cincara. Staza od cca 3 sata hoda vodi preko livada i vrtača kroz šumu, preko grebena do vrha. Pri silasku, ako budemo imali sreće, možemo sresti divlje konje koji žive na ovom teritoriju.Povratak u dom je planiran oko 15.00 sati. Zatim slijedi povratak u Livno ili ovisno o zainteresiranosti kandidata posjeta Eco selu Grabovica koje je na obalama Buškog jezera. Povratak u Mostar je planiran u nedjelju u večernjim satima.
Cijena izleta je 30 KM što uključuje noćenje u domu i prijevoz. Prijave i uplate akontacije od 20 KM su do srijede 04.10. na sastanku društva. Svi zainteresirani se trebaju javiti Bernardi na broj 063/388-183.

PLJAČKAŠI PRIRODE

Sredinom rujna ove godine proveo sam šest dana odmora u Masnoj Luci, u Parku prirode Blidinje. Budući da volim planinariti, odmah sam prvog dana izjutra krenuo prema Vran planini.

Vran planina me privlači zbog njezine ljepote, posebno zbog prelijepog pogleda s vrha na jezera Buško, Ramsko i Blidinjsko, ali i zbog obiteljskih uspomena. Naime, u podnožju te mitske planine, koja u sebi nosi legende o Mijatu Tomiću, vilama i pričama pastira, moja majka je provela djetinjstvo i mladenaštvo uz oca Marijana i majku Janju Barbarić koji su kod stećaka imali kuću i čuvali stada ovaca i goveda. Kad god bacim pogled na Vran planinu sjetim se i ujka Gojka koji je na obroncima te planine, malo poviše jedne ograđene lokve za napajanje stoke, među bukvama, stradao od groma dok je išao po volove. Pokopan je uz cestu u polju kod Sv. Ante.

Čim sam stigao u Masnu Luku zatekla me vijest da su krivolovci prije nekoliko dana na Vran planini ubili mladog medvjeda ostavivši ga na mjestu gdje su to počinili. Iz kojeg razloga su ga ubili? Ne nalazim drugog osim iz obijesti i bezdušnosti. U meni nevjerica da takvih ljudi ima u našem narodu.

No, ne samo da sam čuo o tom i drugim nemilim događajima nego sam se, nažalost, i sam uvjerio u istinitost priče da se posljednjih godina u Parku prirode Blidinje divlje životinje nemilice ubija. Jednog jutra krenuo sam pješice s torbom na leđima prema skijalištu Blidinje, a potom označenom i strmom stazom prema Velikom Vilincu, drugom po veličini vrhu Čvrsnice (2.118 m). Toga dana, promatrajući prelijepu Božju prirodu, prošao sam 27 kilometara po toj prostranoj i najvišoj hercegovačkoj planini (Pločno 2.228 m). Prije dvadesetak godina Čvrsnica je vrvila od divokoza, a sada im nigdje ni traga. Tek cvrkut poneke ptice i nekoliko jarebica koje su me prestrašile odletjevši uz specifično javljanje i glasno mahanje krilima samo par koraka ispred mene.

I onda dolazi iznenađenje koje mi je oduzelo dah. Kad sam se spustio u Masnu Luku, na omanjoj livadi samo nekoliko koraka ispred sebe ugledam srndaća. Koji doživljaj! Koja ljepota! Iako je taj prizor kratko trajao – jer je srndać osjetio da sam ga ugledao pa je otrčao da se sakrije u obližnju šumu – ipak mi je priuštio zadovoljstvo da sam se radovao kao malo dijete i divio ljepoti i milini tog Božjeg stvorenja.

No moje oduševljenje kratko je trajalo. Nekoliko trenutaka nakon toga začuo se lavež lovačkih pasa koji su trčali za tragovima srndaća. I nije trebalo čekati dugo vremena, čuo se pucanj iz lovačke puške. Psi su utihnuli. Srndać je ubijen.

Teško za povjerovati, ali nažalost istina! Lovokradice, krivolovci – kako god ih nazivali – ali u svakom slučaju neprijatelji Božje prirode ubili su mladog medvjeda, nevinog srndaća i stotine drugih životinja u Parku prirode Blidinje. Pobili su blago koje je Bog dao svima nama, a povjerio u ovom trenutku trima županijama u Bosni i Hercegovini.

Opet pitanje zašto? Najprije iz bezdušnosti! A onda iz koristoljublja – da dobiju koju marku od restorana u kojima će gosti jesti divljač!

Pitamo se, gdje je i što radi Uprava Parka prirode Blidinje? Gdje su čuvari, tzv. rendžeri? Zašto se ne prijavljuje policiji da krivolovci potpuno slobodno dovode i puštaju lovačke pse po «zaštićenom» Parku i nemilice i bestijalno pobiše sve životinje? Gdje su za to nadležne vlasti i što poduzimaju? Jesu li se predali pred krivolovcima i njima predali vlast?

Da, «zaštićeni» Park prirode prepušten je samom sebi, zapravo tim krivolovcima, bezdušnim i sebičnim stvorenjima, koji su uzeli zakon u svoje ruke i vladaju Parkom. Lijepo je čuti da su posljednjih godina u Parku prirode Blidinje održana dva međunarodna simpozija o tom čudesnom prostoru. No čemu sve to ako Park ostaje bez životinja?! Da se prave stručne analize o nečemu što je tu nekada obitavalo?

Na Parku prirode Blidinje zorno se pokazuje da je od čuvara ovog Planeta – što je Božja zamisao – čovjek postao njegov najveći pljačkaš koji mu krade sve vrijedno, ostavljajući iza sebe nered i pustoš.

Pitanje se samo od sebe nameće: Što se to dogodi u čovjeku da uperi pušku u nevinog srndaća? I da ga ubije? Ili u divokozu. Ili u pticu. Što se dogodilo s tim srcem koje se treba čuditi ljepoti tih stvorenja, čuvati ih i brinuti se za njih, a koje se izvratilo u srce koje u srndaću ili divokozi vidi «neprijatelja» kojeg traži da puškom ubije? Otkud takva mržnja? Netko će možda reći da je to ljubav, strast, a opet drugi da je to zabava, sport ili slično. Ali opet se pitam, otkud takva «ljubav» prema ubijanju? Kako protumačiti da je to nekome postalo zabava ili sport?

No, nažalost čovjek nije samo pljačkaš nego i zagađivač prirode. Prostor za demonstraciju – opet Park prirode Blidinje. U posljednje vrijeme u tom «zaštićenom» prostoru sve češće se može vidjeti bačeno ili ostavljeno smeće. A novi udar na tu Bogom danu prirodu su tzv. Džipijade – natjecanja u buci i zagađivanju ispušnim plinovima iz džipova toga još uvijek koliko-toliko čistog zraka.

Ruski slikar Zvjagin, kojega sam upoznao u Mostaru, rekao je jednom prilikom: «Volim Hercegovce. Oni su dragi ljudi. Jednu stvar, međutim, ne mogu razumjeti: Kako ti ljudi mogu govoriti da vole svoj narod i svoju zemlju a bacaju smeće pored svojih putova? Zar to nisu znakovi mržnje prema svome kraju?»

Zar tzv. Džipijade i bacanje smeća po našem okolišu nije najveći paradoks? S jedne strane govorimo da volimo svoj narod i svoju zemlju, a s druge je strane sustavno zagađujemo i uništavamo! Često govorimo da nas drugi izvana ne vole. No, volimo li mi sami sebe i svoju zemlju? Znamo li što nas čeka ako tako nastavimo? Poslušajmo indijanskog poglavicu Seattle (1854.): «Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.»

Možemo li za naše mnogobrojne hercegovačke lovce, koji će uskoro u «otvorenom i legaliziranom lovu» krenuti u novi «vojni pohod» i napad na slabija bića, reći da vole svoju zemlju i svoj okoliš? Sjećam se, mnogi su se od njih prije nekoliko godina hvalili kako su iz Mađarske uspjeli uvesti 100 zečeva. Ali zašto uopće uvoziti zečeve iz Mađarske? Zar u Hercegovini nema zečeva? Zar za to nisu odgovorni lovci koji često i sa svjetiljkama po noći traže zečeve samo da ih ubiju? I to u «sezoni ubijanja» i van sezone.

Kakav bi to užitak bio kad bi ispred nas u polju ili u brdima istrčao zec! Ne, to doživjeti više nije moguće, jer nema više zečeva, kosovaca, sovki, dračokljuna… Zar se i na ovim našim prostorima nisu obistinile riječi poglavice Seattle: «Gdje je guštara? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je konac življenja i početak borbe za preživljavanje.»

Da, navijestili smo rat životinjama i pobijedili smo. Ili se možda samo varamo da smo pobijedili? Da ova pobjeda možda nije naš najveći poraz čije se posljedice još uvijek ne mogu sagledati? Kako možemo protumačiti činjenicu da svi mi na televizoru s užitkom gledamo emisije o prirodi, o životinjama, a u isto vrijeme životinje s užitkom ubijamo? Jesmo li svjesni da takvim mentalitetom i odnosom prema životinjama (pobij sve i ne daj da išta preživi!) nemamo što dobro očekivati ni predati budućim naraštajima? Ako životinje nemaju nikakvu budućnost, kakvoj se to čovjek smije nadati?

Svim ljubiteljima prirode upućujem apel – spasimo Park prirode Blidinje! Zaštitimo ga! Zaštitimo životinje u njemu! Zaštitimo ga od zanečišćenja! Ovaj krik za spasom upućujem Upravi Parka prirode Blidinje, aktualnim vlastima odgovornima za ovaj prostor, svim lovcima, planinarima, svakom posjetitelju tog jedinstvenog prostora i svim ljudima dobre volje!

Naravno, ovo vrijedi ne samo za Blidinje nego za svaki kutak naše Domovine!

Poglavica Seattle proročki poručuje: «Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se desilo životinjama, ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane.»

fra Marinko Šakota

U Međugorju, 28. 9. 2017.

Mostar Outdoor, Šetnja za život

Udruga “Moj Grad” Mostar, Biciklistički klub Mostar i Hrvatsko planinarsko društvo “Prenj 1933” u nedjelju, 1. listopada, organiziraju dvije humanitarne sportske manifestacije s ciljem prikupljanja novčane pomoći za oboljelu djevojčicu Anu Ritu Puljić.
Planirano je da se održi humanitarna biciklijada ulicama Mostara pod nazivom “Vožnja za život”, a u sklopu tradicionalnog Mostar Outdora manifestacija “Šetnja za život”.
Tijekom biciklijade i planinarskog druženja na Čabulji svi će sudionici, ali i ostali sugrađani, moći dati svoj prilog kako bi se pomoglo u skupljanju neophodnih novčanih sredstava za Anino liječenje.
Prilozi će se skupljati na Trgu hrvatskih velikana (Rondo) gdje će startati i završiti biciklijada, te ispred planinarskog doma u Bogodolu.
“Ovim putem pozivamo sve sugrađane da se odazovu ovoj akciji i u što većem broju još jednom  iskažu solidarnost i humanost po kojoj su prepoznatljivi”, naveli su organizatori.
Inače, start biciklijade je zakazan za 10 sati i vozit će se u dužini od 7 kilometara, dok je polazak za planinarsko druženje zakazan u 8:30 sati ispred zgrade Mostarke.
Ana Rita Puljić je trogodišnja djevojčica koja nikad nije stala na svoje noge,a velika želja joj je da pleše s prijateljicama. Boluje od teške bolesti mišića, spinalne mišićne atrofije koja nažalost zahvaća i pluća tako da djeca s tom dijagnozom do četiri godine završe na respiratoru.
Ona sada ima mogućnost liječenja u Njemačkoj, ali cijena jedne injekcije je 100.000 eura. A treba ih godišnje primiti bar pet.

Izlet na Visočicu

Izlet na Visočicu

Naredni vikend 23. I 24.9.2017. naše društvo organizira uspon na planinu Visočicu i njene najviše i najljepše vrhove Džamiju 1967 m.n.v. i Vito 1960 m.n.v.

Polazak iz Mostara je u subotu 23.9.2017. u 7 sati ispred stadiona Zrinjski, a prijevoz je organiziran osobnim vozilima i po potrebi kombijem Društva.

Isti dan planiran je uspon na Vrh Vito, nakon čega slijedi večera i noćenje u pansionu Visočica.

U nedjelju je nakon ustajanja i doručka planiran uspon na vrh Džamija, nakon čega slijedi povratak u Mostar u kasnijim večernjim satima.

Cijena izleta je 35 KM i uključuje prijevoz do odredišta i nazad, te noćenje u pansionu Visočica na Tušilima.

Voditelj izleta je Bojan Prkić kojem se možete javiti na tel 063 313 963 kako bi se prijavili, ili dodatno informirali o izletu.

Zbog ograničenosti smještajnih kapaciteta potrebno je što ranije se prijaviti na izlet i uplatiti akontaciju u visini od 20 KM.

Izlet je srednje fizički zahtjevan i tehnički nezahtjevan. Potrebno ponijeti standardnu opremu za visoko gorje i hranu za obroke na turi.

Želimo vam ugodan i zanimljiv izlet.

Mostar outdoor 2017

HPD Prenj 1933 Mostar i ove godine u nedjelju 01.10.2017. organizira planinarsko druženje pod nazivom “Mostar Outdoor” i poziva sve zainteresirane da  događaj obogate svojim prisustvom.

Počastite sebe svježim zrakom i pogledom sa najvećeg vrha Čabulje.

Za posjetitelje su organizirane dvije planinarske ture:

-uspon na Veliku Vlajnu 1780m, najveći vrh Čabulje

-lagana šetnja po obroncima Čabulje za one slabije kondicije

Po povratku je planirano druženje ispred planinarskog doma na Bogodolu uz neizostavni planinarski grah.

Za građane je organiziran prevoz autobusom koji ispred Mostarke kreće u 8:30 a s Bogodola se vraća u 16:30.

Kontakt osobe ispred Organizatora:
Miroslav Mihalj: 00387/63313940
e-mail: hpdprenj1933@gmail.com

SMJEŠTAJ: Ukoliko dolazite iz udaljenijeg mjesta omogućen je smještaj u Planinarskom domu “Planinarski kutak” u Bogodolu prostorijama HPD Prenj 1933 Mostar. Za spavanje u ovom objektima potrebno je ponijeti vreću za spavanje. Za rezervaciju smještaja kontaktirati organizatora.

 

OLIMP 2017

Bogovi nisu pali na tjeme

Upravo sam se vratila s jednog od najuzbudljivijih putovanja svoga života, bez imalo pretjerivanja. A lako se moglo osjetiti i čuti po ushićenim glasovima i međusobnim razgovorima kako je i na ostale planinare ova avantura djelovala kao najzdraviji oblik mentalnog, duševnog i psihičkog odmora. Spojila sam planinarenje, ljubav prema povijesti, druženje s prijateljima i upoznavanje djelića Grčke i Makedonije u kojima nisam nikada bila. Nas 42 planinara uglavnom članovi HPD Prenj (pridružili su nam se i članovi ostalih društava) uputilo se 12. rujna oko 22 h prema Grčkoj u osvajanje Mytikasa (2917),  najvišeg vrha na Olimpu. Od početka puta pa do samog kraja osjetila se pozitivna vibracija, duh uzbuđenja i opuštenosti svih nas, neka nevidljiva nit preplela nas je i povezala.

Nisam nimalo dvojila kada sam se prijavila za svoj prvi najviši vrh, idem. Pribojavala sam se da ću se možda razboljeti ili da će se nešto nenadano dogoditi što bi me spriječilo poći u ovu avanturu. Koliko puta sam već i sama djeci u školi pričala o grčkim mitovima i bogovima koji nam se smješkaju s najviših vrhova kolijevke Europe, Grčke. A sada i sama imam priliku osjetiti duh tog prošlog vremena. Smjestili smo se u autobus i pošli. O prijelazima granica, trajanju i čekanju neću trošiti previše riječi. Izgubili smo oko šest sati sve skupa čekajući prijelaz iz jedne u drugu državu, a najviše na ulasku u Grčku iz Albanije. Ni u jednom trenutku nas to nije izbacilo iz ravnoteže niti unijelo nervozu među nama. Čak je to bila lijepa prilika da porazgovaramo s onima koje dobro ne poznajemo ili ih tek upoznajemo. Grupa je šarolika godinama, iskustvom, profesijama, pogledima, temperamentima, ali u jednom jednaka- voljom i strašću za planinarenjem. Nakon 21 sata putovanja dolazimo u pansion tik uz Egejsko more nedaleko od malog planinskog sela Litohore, mjesta na Olimpskoj rivijeri. Godila je topla večera nakon toliko sati putovanja. Čuli smo kako je Egejsko more puno toplije u odnosu na Jadransko, a mnogi su se i sami uvjerili te iste večeri na noćnom kupanju. Ja sam kušanje slanosti mora ostavila za sutra ujutro.

Poseban užitak bio je ustati ujutro, doručkovati na terasi pansiona s prijateljima, popiti kavu s planinarima i otići na plažu. Mi skoro pa sami na dugoj plaži, idealna temperatura zraka i mora, sunčan dan koji obećava lagani uspon do planinarskog doma. Igranje picigina, plivanje, sunčanje, kokteli, izležavanje. Da, manje je slano i ugodno toplo za mjesec rujan. Neki ne bi ni pošli dalje, već je dovoljno dobro, opuštajuće. Polazimo do sela Litohore, svako bira što mu je draže, ispijanje kavice, šetnja gradom, kupovina suvenira. Mjestašce odiše grčkim duhom, arhitektura, crkve, pekarne s tradicionalnim grčkim pecivima, suvenirnice. Nakon nešto oko sat vremena vozimo se do Prionia, početne točke planinarenja na 1100 m nadmorske visine. Obuvamo gojzerice i polazimo. Dobro uređena staza počinje laganijim usponom kroz šumu te tako vijuga sve do planinarskog doma koji se nalazi na 2100 m n.v. Govorim sebi da ću polagano, nema potrebe žuriti, pred nama je lijep, sunčan dan, pogled na klance obrasle šumom dok se u daljini nazire oštri vrh ogoljelog Mytikasa. Pitam se….može li se uopće doći do tog vrha? Kolona se razvukla, svako ide svojim tempom. Uz put susrećemo jako puno planinara i turista bez posebne planinarske opreme u laganoj šetnji do doma. Sklanjamo se konjima koji se vraćaju rasterećeni od tereta. Jedini način kako hrana i ostale potrepštine mogu gore, jesu upravo natovareni konji. Nakon 2 sata i 30 minuta stižem do doma. Neki su stigli i znatno prije pa već uživaju u pogledu, osvježenju uz piće, ručak, razgovor i fotografiranje. Smješteni smo u sobe koje imaju po 15 ili 20 kreveta. Uspijevam ugrabiti jedinu sobu sa sedam kreveta. Manje ljudi manje noćnog „pilanja“ i spremniji za jutarnji uspon. Miroslav, predsjednik društva, a ujedno i vodič grupe, donio je dobru odluku da neki od nas krenu ranije, kako bi nas planinari u boljoj kondiciji sustigli i na vrhu bili otprilike u isto vrijeme te ne bi gubili previše vremena za povratak prema samom podnožju i Ohridu. Rano jutro u 6 h i 15 minuta, s čeonim lampama, krećemo prema vrhu. Jutro je svježe planinsko, bez vjetra, bez oblačka na nebu s jasno vidljivim sazviježđem. Laganim tempom krećemo se jedni iza drugih povremeno praveći kratke pauze bez zaostajanja posljednjih. Krajolik je prekrasan, sunce na izlasku daje priliku za dobrom fotografijom i upijanje trenutka koji se pamti. Od dobro utabane staze i tvrde kamene podloge prelazimo na sipar koji otežava koračanje. I divokoze su navikle na veliki broj planinara pa ih možemo vidjeti tek nekoliko metara dalje od same staze. Pred nama se nalazi Skala, prijevoj gdje ostavljamo štapove, pravimo kratku pauzu i krećemo preko najtežeg dijela do samog vrha. Vrh se čini blizu, ali zbog velikog nagiba gdje smo se morali velikim dijelom pridržavati za stijene i dobro paziti kako oslanjamo stopala na tlo, uspon je bio spor. Litice i usjeci činili su fenomenalan pogled prema podnožju. Preplavio me adrenalin i ushićenje. Velikog straha nije bilo, ali sam pomislila kako će dosta njih vjerojatno odustati od samog vrha kada vide strme litice ispred i ispod sebe. Često se događa odustajanje na samom kraju. Miro je susreo Amerikanku kojeg je pokušao ohrabriti za nastavak, ali bezuspješno. Ponori djeluju veličanstveno i zastrašujuće u isto vrijeme. Na jednom mjestu postavljena je sajla koja olakšava nezgodniji prijelaz preko kamenih ploča. Zaključili smo da je sajla mogla biti postavljena na puno više kritičnijih točaka, ali što je, tu je. Korak po korak uz kratke stanke hvatajući zrak stigla sam do vrha. Dio ekipe već je bio tamo. Prekrasan sunčan dan, svijetlo plavo nebo, upravo onakve boje kakve je imala zastava Grčke. Pogled na Egejsko more i zelene nizine na sjeveru. Uzbuđenje i osjećaj ponosa koji sa sobom nosi svladavanje uspona, ali još više, samoga sebe. I posljednji polako pristižu. Svi su došli do kraja, sva 42 planinara! Nitko nije odustao. Izuzetan uspjeh. Velika pomoć i podrška  Bojana  na začelju puno je značila za pojedine. Osjećaj da se možeš osloniti na nekoga poput njega daje dodatnu sigurnost i poticaj za nastavak.

Smijeh, fotografiranje, razgovor, razmjena iskustava prijelaza najtežih dijelova staze, sve to činilo je povratak prema podnožju lakšim. Jer znamo, silazak niz planinu može nositi više opterećenja za tijelo nego uspon. Pojedini planinari su imali snage i volje za još jedan vrh, Skolia pet metara nižeg od Mytikasa.  Ostali su se uputili prema planinarskom domu. Zasluženi ručak, kava ili pivo za osvježenje pa natrag kroz šumsku stazu do Prionia.

Samo Ohridsko jezero može imati priču za sebe. Dolazak u Ohrid, ljubazni domaćini, izvrsna hrana, šetnja kroz grad, kupanje, posjet znamenitostima, vožnja čamcima, ljenčarenje uz jezero i fešta za pamćenje. Glazba, vino, pjevanje, plesanje. Niko nije želio da ta noć završi. Taj biser Makedonije nas oduševio ljepotom i spokojem u koji se većina želi vratiti. S ovakvom ekipom bio je užitak dijeliti sve što nam je pružilo nezaboravno mitsko putovanje. Posebna pohvala i čestitke Luki i Miroslavu na organizaciji, te Miroslavu na njegovoj strpljivosti, staloženosti, susretljivosti, ogromnoj energiji koju je nesebično dijelio. Svi smo se vratili u Mostar preplavljeni pozitivnim emocijama, puni utisaka. Toliko pozitivnog ozračja među nama pobuđuje nestrpljivost za nekim novim vrhovima. Jer planina zaista diše, i kada jednom uspiješ čuti njenu tišinu, naučiš osluškivati glasove prirode, uđe ti pod kožu i tu ostane za cijeli život.

I da, ne smijem nikako zaboraviti, koliko smo bili spremni za ovaj uspon govori i činjenica da nitko, ama baš nitko nije dobio upalu mišića! J

Danijela Tomičić